Kardinal Franjo Kuharić živio je svoje biskupsko geslo Bog je ljubav! (1 Iv 4, 8). U trideset i tri godine biskupske službe vodio je hrvatski narod kroz razdoblje komunističkog režima, stjecanja samostalnosti, Domovinskoga rata te prvih poslijeratnih godina sa željom da svakom čovjeku navijesti Božju ljubav i Božje milosrđe.

Odaslao je važne poruke, a njegov nasljednik, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, podsjeća nas u svojoj homiliji prigodom 15. obljetnice smrti kardinala Kuharića kako „njegov glas ne prestaje govoriti. Zato je dobro posegnuti za njegovim mislima i upoznati nove naraštaje s iznimnom baštinom koju nam je ostavio.“

Na 19. obljetnicu smrti sluge Božjega kardinala Franje Kuharića Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije donosi izabrane misli blagopokojnog kardinala o vjeri, nadi i ljubavi koje je izgovorio tijekom 2001. godine u emisijama „Hvaljen Isus i Marija“ na Radio Sljemenu, a sakupljene su u knjizi S Bogom licem u lice – razmišljanja o čovjeku, u izdanju Glasa Koncila iz 2005.

Kardinal Kuharić o vjeri:
Vjera je Božje svjetlo u duši koje može sve više svijetliti, ali se može i gasiti. Taj se predragocjeni dar može i izgubiti. Vjera se prihvaća poniznošću srca. To je čežnja za Bogom i otvorenost da se prihvati Božji navještaj. Oholi ljudi, kad su ispunjeni samima sobom, svojim znanjem, svojim spoznajama, moću i strastima, imaju tvrdo srce i zatvorenu dušu za Božju riječ. Isusova molitva vrlo je stroga i poučna: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“ (Mt 11, 25). Ti mudri i umni oholi su i umišljeni, a maleni su ponizni, otvoreni istini. Prvi su zatvoreni za Objavu, ostaje im skrivena, a drugi su otvoreni i ona im se otvara kao milost, dar Božji. (25. travnja 2001.)

Vjera je opredjeljenje za Boga svim srcem. Vjera je uvjerenje koje prožima cijeloga unutarnjega čovjeka: razum, slobodu, srce, savjest. (…) Kakvu je vjeru Isus tražio od svojih molitelja? Tražio je čvrstu vjeru, tražio je čvrsto pouzdanje i povjerenje! (…) U prvim danima djelovanja Crkve pa sve do danas, na raznim su mjestima bezbrojni mučenici vjernošću do smrti svjedočili čvrstoću svoje vjere. (…) Mučenici svih vremena slavna su kruna Crkve, pobjednički svjedoci za Isusa Krista i Božju Objavu. Kao takvog svjedoka spomenut ćemo zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca. On je snagom svoje čvrste vjere i Božje milosti ostao pred svim progonima i poniženjima uspravan, neslomiv i vjeran do smrti. (2. svibnja 2001.)

Isus Krist nas svojim Evanđeljem poziva da budemo novi ljudi i da u svijetu živimo novim životom. Silazak Božji u povijest ljudskoga roda najveća je neprolazna novost. Poruka Evanđelja uvijek je nova i suvremena. Ta poruka unosi u svijet novost života kojom se svijet mijenja u bolji svijet, u svijet pravednosti, slobode, mira i ljubavi. Zato je kršćanstvo utkano u povijest ljudskoga roda kao kvasac u tijesto, da se događa kraljevstvo Božje u povijesti. (…) Tko je taj kvasac u svijetu? To su kršćani koji uistinu žive cjeloviti kršćanski život: osobni, obiteljski, društveni. To su pravedni ljudi kojima nije vjera nešto površno, nego duboko prožima njihovo biće. (…) Svaki je kršćanin pozvan da na svakom položaju u društvu, na svakom radnom mjestu, u svakom pozivu bude nadahnuće i izvršitelj dobra, svjedok istine i časnoga života. (9. svibnja 2001.)

Kardinal Kuharić o nadi:
Čovjek je biće nade. On razmišlja o svojoj budućnosti i „boljem se nada“. Ljudska nada postoji i u dobrim i u teškim životnim situacijama. (…) No postoji nada koja nadživljuje vrijeme i stvarnost svijeta. Postoji nada koja ne može završiti očajem. To je nada u ostvarenje pravoga i punoga smisla čovjekova postojanja. Smisao našega života ostvaruje se u vječnosti, ne u vremenu. Ta je nada bogoslovna krjepost zajedno s vjerom i ljubavlju. Bogoslovne krjeposti se zato tako zovu, jer čovjeka usmjeruju prema Bogu kao svom izvoru i cilju. Sadržaj tih krjeposti istinski je odnos s Bogom. One su međusobno povezane u čovjekovu srcu u potpuno predanje Božjoj volji, u čvrsto povjerenje u Božju Ljubav, u sigurno iščekivanje vječne sreće u Bogu poslije ovoga zemaljskog puta. Kršćanska je nada kćerka vjere, živi od vjere i crpi ustrajnost iz ljubavi. (16. svibnja 2001.)

Nada nam mijenja lice smrti. Ona osvjetljuje taj tajanstveni prijelaz; nadamo se da odlazimo s ovog svijeta u vječni život, u susret s Trojedinim Bogom koji nas prihvaća s ljubavlju. Kršćanska nada, rođena iz čvrste vjere, osvjetljuje dušu i u času smrti mirom Božje blizine. (…) Zaista, potrebna je hrabrost kršćanski živjeti i kršćanski umirati, a to je milost koja krijepi dobru nadu. (30. svibnja 2001.)

Kardinal Kuharić o ljubavi:
Najveća zapovijed ustav je svih ljudskih odnosa u svim vremenima. Zato se ta zapovijed ne može mijenjati kao što je i sam Bog nepromjenjiv. Bog zapovijeda ljubav jer je on ljubav. Stoga je čovjek, da bi u punini ostvario svoje biće u vremenu i za vječnost, pozvan živjeti svoj temeljni odnos s Bogom, a to je odnos ljubavi. Sveto pismo kaže kako ta ljubav treba biti ljubav svim srcem, svom dušom, svom snagom. To znači da je čitav unutarnji čovjek, svojim intelektom, svojom slobodom, svojim osjećajnim životom i svojom savješću, sav usmjeren prema Bogu kao svom izvoru, cilju i konačnom smislu postojanja. Ljubav prema Bogu čin je volje i odluka slobode, da Bog bude prihvaćen s punom vjernošću i poslušnošću vjere. To je čovjekov uzvišeni poziv po kojemu on biva velik, postaje uzvišen nad svim bićima ovoga svijeta te u punini ostvaruje svoj smisao. Ako je taj temeljni odnos ljubavi s Bogom ostvaren, onda se u svjetlu te ljubavi ostvaruju svi drugi čovjekovi odnosi. (…) Zapovijed ljubavi je temelj života. Tko svoj život gradi bez toga temelja, gradi kuću na pijesku. (6. lipnja 2001.)

Ljubav je vrhunski zakon odnosa među ljudima. (…) Ta je ljubav raspoloženje srca i duše da drugoga prihvaćamo u Bogu, da smo pripravni uvijek dobro učiniti, pomoći, zaštititi. Radi se, dakle, o činu volje i spoznaje da u svakom čovjeku gledamo sliku Božju. Mi kršćani uvijek moramo biti svjesni činjenice da Bog ljubi svakoga čovjeka i želi njegovo spasenje. Bog svakomu čovjeku želi vječnu sreću; svakomu grješniku, ako se obrati i iskreno prizna grješnikom, Bog želi oprostiti sve zlo što ga je učinio. Toliko njegovo milosrđe prema grješnomu čovjeku čin je ljubavi. Stoga je razumljivo da Bog traži i od svojih vjernika da usvajaju nauk njegove ljubavi prema svakomu čovjeku. (13. lipnja 2001.)
Kršćanske krjeposti vršenje su Božjih zapovijedi, a ljubav je savršenstvo te poslušnosti. (20. lipnja 2001.)

Kardinal Kuharić o svezi vjere, nade i ljubavi:
Na čvrstoći vjere stoji i čvrstoća nade. Ako je vjera slaba, slaba je i nada. Ako je vjera utrnula, utrnula je i nada. Ako se po vjeri ne živi, ona sve više slabi, dok se ne ugasi, a tada ni kršćanska nada nema svoga uporišta ni izvorišta. Vjera pak živi od molitve, sakramenta Riječi Božje, što sve u duši stvara raspoloženje djelotvorne ljubavi. Zato smo kazali da vjera, nada i ljubav idu zajedno, to je jedinstveni život unutarnjeg čovjekova bića u njemu samome. Tako se ostvaruje skladan život s Bogom i to je onda suživot u Božjoj ljubavi. Taj se suživot ostvaruje u zemaljskom životu u vjeri, nadi i ljubavi, a u vječnom životu u gledanju neizrecivih Božjih stvarnosti i ljepota! Za dar takvoga života isplati se živjeti, trpjeti i umrijeti u ljubavi Božjoj. (23. svibnja 2001.)

Izvor: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije; Pripremljeno prema knjizi S Bogom licem u lice – razmišljanja o čovjeku, Glas Koncila 2005.
Foto: Glas Koncila