Nemojmo okretati glavu pred slabima, nego djelujmo kako bismo ih oslobodili trpljenja zauzimajući se društveno i politički, potaknuo je papa Franjo na misi povodom V. svjetskog dana siromaha, koju je slavio u bazilici svetoga Petra
Povijest je obilježena nevoljama, nasiljem, trpljenjem i nepravdama koje ranjavaju, tlače i pritišću siromašne, „najslabije karike u lancu“, u iščekivanju oslobođenja koje kao da nikada neće doći. Papa Franjo je u propovijedi na misi slavljenoj u bazilici svetoga Petra povodom V. svjetskog dana siromaha potaknuo sve kršćane da ne okreću glavu pred najslabijima, te govorio o dva vidika povijesti: o današnjoj boli i nadi u sutra. S jedne su strane bolna proturječja ljudske stvarnosti, a s druge budućnost spasenja stavljena u susret s Gospodinom.
Svjetski dan siromaha, koji slavimo, traži od nas da se ne okrećemo na drugu stranu, da se ne bojimo izbliza pogledati patnju najslabijih – rekao je Papa. Evanđelje pomaže razumjeti postojanje tih ljudi čiji je život zasjenjen samoćom, neostvarenim očekivanjima i snovima koji su potonuli u rezignaciju. Sve to zbog siromaštva na koje su često primorani, žrtve nepravde i nejednakosti u društvu odbacivanja, koje žuri ne vidjevši ih i beskrupulozno ih prepušta njihovoj sudbini.
Međutim, u današnjoj boli cvjeta nada u sutra. Isus nas želi otvoriti nadi, otrgnuti nas od tjeskobe i straha pred bolom svijeta. Zbog toga ističe da, upravo dok se sunce mrači, i čini se da se sve ruši, On se približava. Kršćani stoga, pred takvom stvarnošću, trebaju jačati nadu u sutra liječeći današnje boli.
Nada koja se rađa iz evanđelja, naime, nije u tomu da pasivno čekamo da jednoga dana stvari idu bolje, to nije moguće, nego u tomu da danas učinimo konkretnim Božje obećanje spasenja. Danas, svakoga dana – istaknuo je Papa. Kršćanska nada nije blaženi optimizam, štoviše, rekao bih, adolescentski optimizam onih koji se nadaju da će se stvari promijeniti, a u međuvremenu nastavljaju živjeti svoj život; nego ona znači graditi svakoga dana, konkretnim gestama, Kraljevstvo ljubavi, pravednosti i bratstva koje je Isus navijestio.
Papa stoga od vjernikā traži da, usred svakodnevnih ruševina svijeta, budu neumorni graditelji nade; da budu svjetlost dok se sunce mrači; da budu svjedoci suosjećanja dok oko njih vlada rastresenost; da budu pozorna prisutnost usred raširenoga ravnodušja i da budu svjedoci samilosti. Nikada nećemo moći činiti dobro bez suosjećanja. U najboljem slučaju učinit ćemo dobre stvari, ali koje ne dotiču kršćanski način, jer ne dotiču srce. Ono što nam daje da dotaknemo srce jest suosjećanje: približimo se, osjetimo samilost i činimo geste nježnosti. Upravo je to Božji stil: blizina, suosjećanje i nježnost. To On od nas traži danas – istaknuo je Papa.
Ne trebamo se ograničavati u nadi, ali nadu valja organizirati – upozoravao je „biskup blizak siromašnima“ don Tonino Bello, kojega je papa Franjo istaknuo kao primjer kako bi potaknuo odluke i konkretne geste pozornosti, pravednosti, solidarnosti, brige o zajedničkom domu, bez kojih se – kako je rekao – neće moći ublažiti trpljenje siromašnih, gospodarstvo odbacivanja koje ih primorava živjeti na marginama neće moći biti promijenjeno, a njihova očekivanja neće moći procvjetati.
Na nama je, posebno na nama kršćanima, da organiziramo nadu. Lijep je taj izraz don Tonina Belle, „organizirati nadu“, svakoga dana pretvarati ju u konkretan život, u međuljudskim odnosima, u društvenom i političkom zauzimanju. To me podsjeća na ono što čine brojni kršćani kroz takozvana karitativna djela; na rad Apostolske milostinjarnice. Što se tamo radi? – upitao je Papa te odmah istaknuo – Organizira se nada. Ne daje se sitniš, ne; organizira se nada. To je dinamika koju od nas danas traži Crkva.
Zahvaljujući nježnosti, suosjećanju koje vodi do nježnosti, moći će proklijati nada i moći će se ublažiti bol siromašnih, nadilazeći zatvorenost, unutarnje krutosti koje su danas napast – kako je rekao – „restautorista“ koji žele Crkvu potpuno uređenu, krutu; to nije od Duha Svetoga. Mi to trebamo prevladati i učiniti da u toj krutosti klija nada. Na nama je također da pobijedimo napast da se bavimo samo svojim problemima, kako bismo se raznježili pred tragedijama svijeta, kako bismo suosjećali s onima koji trpe.
Kršćani su pozvani biti poput lišća, upijati onečišćenje koje nas okružuje i pretvarati ga u dobro – napomenuo je Papa. Ničemu ne služi govoriti o problemima, polemizirati, sablažnjavati se – svi to znamo činiti – potrebno je oponašati lišće koje neprimjetno svakoga dana prljavi zrak pretvara u čisti. Isus želi da budemo „pretvarači dobra“; osobe koje uronjene u teški zrak koji svi udišu, na zlo odgovaraju dobrom (usp. Rm 12, 21). Osobe koje djeluju: lome kruh s gladnima, zauzimaju se za pravednost, podižu siromašne i vraćaju im njihovo dostojanstvo, kao što je učinio Samarijanac.
Lijepa je, evanđeoska i mlada Crkva koja izlazi iz sebe – napomenuo je potom Papa, ističući riječ 'mlada' kako bi rekao da mladost sije nadu. To je proročka Crkva, kada s nježnošću gleda siromašne; blizinom, suosjećanjem, ne sudeći ih. Mi ćemo biti suđeni … Jer, tamo je, s njima, Isus; jer tamo je, u njima, Isus koji nas čeka – rekao je na kraju papa Franjo.
