Rođena sam i rasla nedaleko malog marijanskog prošteništa u srcu prirode, u novokapelačkom kraju, gdje je pobožnost prema Gospi prisutna gotovo 770 godina. Pred milosnim Gospinim kipom molilo se i u miru i u ratu. Gospa i krunica tako su ušle u moj život vrlo rano. I posao sam dobila uoči blagdana Male Gospe, koji se u ovom prošteništu slavi od davnine.
Čula sam da Radio Marija u veljači 1997.g. počinje emitirati program u Zagrebu. Na žalost, mi to u Slavoniji nismo mogli slušati. Međutim, u jesen iste godine, početkom listopada, tadašnji župnik u Orubici, vlč Zdravko Radoš, poveo me u prostor toga radija na Kajzerici. Ma, ne poznam ja ni Zagreb, kamo li da znam gdje je Kajzerica, ali važno da je Radio Marija tu. I to je bio prvi „klik“. Od tog vremena, nekada više, nekada manje, pojavljujem se kao suradnik toga radija prilozima ili emisijama s prostora Slavonije. Doduše, ja sam radila u jednom lokalnom radiju godinama, imala sam novinarskog iskustva, ali ovo je bilo nešto drugo. Ovdje je bila riječ o programu koji se planira i odvija uz Marijinu pomoć, uz njezinu „uredničku palicu“, a svi djelatnici, suradnici, dobročinitelji, zapravo mogu biti ponosni jer su, surađujući s ovim medijem, i u osobnim potrebama neprestano Gospi „do nogu“.
U nizu aktivnosti, od priprema do realizacije emisija, pogotovo kod snimanja na terenu, toliko je lijepih situacija, susreta, poznanstava koje ne bih mijenjala ni za što.
Najviše me raduju emisije tradicije, narodne baštine, starih obrta. Po svemu tome polako već pada prašina, a svaka ta bakica koju snimam, ili svaka nasmijana snaša u predivnoj slavonskoj narodnoj nošnji, svjedoče o vremenu koje moramo otrgnuti zaboravu. Žuljevi poljoprivrednika ili kovača ispričat će puno priča o Slavoniji ponosnoj, i selima koja su nekada bila puna života, kada se pjesma čula iz svakog sokaka, a uvečer obiteljska molitva iz svake kuće ili sa stana, gdje su ljeti noćivali.
Kad vam starica pokazuje krunicu u smežuranim rukama i kaže kako svakodnevno moli uz program Radio Marije, ili vam netko kaže kako ne pozna osobno djelatnike Radija, ali svakoga prepoznaje po glasu i za njega moli, onda znate da je Radio Marija ušla u kršćanske domove, da program na njezinim valovima hrabri, tješi, smiruje, oplemenjuje, obogaćuje.
Koliko sam samo ljudskih sudbina upoznala kroz razgovore koje sam snimala, od grada heroja, našeg ponosnog Vukovara, pa do Našica, od Osijeka i Đakova do Slavonskog Broda, od Daruvara i Novske do Virovitice i drugih mjesta i krajeva! To nema cijene. Slušatelji imaju povjerenja u taj program u kojemu mogu birati sadržaje kroz više od stotinu emisija: za najmlađe i najstarije, za zdrave i bolesne, za naše hrvatske branitelje, koji su se utkali u slobodu Lijepe naše, za usamljene, zaboravljene, za sve populacijske skupine.
Puno dragih osoba „ušlo“ je u moj život zaslugom Radio Marije. Koliko sam se puta nasmijala u razgovoru s običnim, jednostavnim ljudima! S nekima sam i zapjevala, a razgovarajući s nekima, kradom sam obrisala suzu. Ako nisam dugo vidjela ili čula telefonom neke djelatnike najdražeg radija, nazovem, pitam kako su, trebaju li što. Čovjek postane dio „radio aktivnog“ kolektiva i ne funkcionira dobro ako nije stalno s njima povezan. Puno puta ih i nasmijem prepričavajući zgode s terena, a u našem radiju popijem i najbolju kavu.
Sve to ne bi bilo tako da iza svega ne stoji Marija. Ona stvara program, usmjerava nas na dobar izbor sugovornika, na teme, na sve ono što emisije čini kvalitetnima, zanimljivima, vrijednima, a potiče nas i na naš osobni duhovni rast. Jer samo tako, ako čovjek puni baterije i mijenja sebe, može i druge poticati da budu bolji.
Nije uvijek lako, jer od nas se traži poniznost, skromnost, jednostavnost u pristupu, pisanju, govoru… S Marijom, po Mariji i uz Mariju i to je moguće postići, jer samo je jedna Marija, samo je jedan program koji se priprema, realizira i sluša srcem. To je program Radio Marije. A tek nam je 25! U najboljim smo godinama. Idemo dalje!
Tekst: Višnja Mikić
