Radio Marija - Začetci

U samu ideju i stvaranje Radio Marije uključio sam se 1994. godine na preporuku sadašnjeg pomoćnog biskupa u miru, Valentina Pozaića, našeg dragog i dobrog obiteljskog prijatelja.
U to vrijeme još nije bilo radijske postaje, ali je prostor u potkrovlju Centra Kažotić već bio uglavnom opremljen.

Slijedila je koncesija i dozvola za rad. Čekajući početak emitiranja Radija uključio sam se u Pokret krunice za obraćenje i mir. U rujnu 1994. godine u prvi pastoralni posjet Hrvatskoj došao je papa Ivan Pavao II. Na ideju Ivice Relkovića, koji je operativno vodio Pokret i pripreme za pokretanje Radija, pokrenuta je molitvena akcija pod nazivom „Milijun krunica za Svetog Oca“. Kroz tu molitvenu inicijativu kontaktirani su svi župnici u Hrvatskoj, uključujući i one u izbjeglištvu (budući je dio Hrvatske bio okupiran). Molitveni programi su poslani, dogovarani rasporedi molitve i aktivnosti, a zaključno se završavalo devetodnevnim postom i nemrsom. Bio je to uvod i pokazatelj da Hrvatska ima povjerenja u svoju Majku, a i ona u Hrvatski narod.

Jesen 1994. godine obilježena je pripremom i osnivanjem Udruge Prijatelji Radio Marije. Veći broj katoličkih intelektualaca i uglednika uključio se u osnivanje i rad Udruge. Naravno, kao i u svakom svjetovnom projektu, a osobito onom koji ima za cilj hvaliti Boga, nečastivi se uključio i među nas, unio nemir i posvađao mnoge, no, Božjom providnošću i djelovanjem nastavilo se s osnivanjem obnovljene Udruge Radio Marija, koja je i danas nositelj Radijske postaje Radio Marija.

Već na samom početku, u listopadu 1996. godine, izabran sam za zamjenika predsjednika Udruge. Od samog početka mog sudjelovanja, kao student na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, bio sam uključen u rad i opremanje tehnike Radija, te sam tu vidio svoj daljnji doprinos. Iako sam se od ranijih dana bavio audiotehnikom i računarstvom, bilo je potrebno puno znanja i novih tehnologija, ali i propisa, da bi se uspostavio sustav koji će pokretati jednu radijsku postaju.

Krajem te 1996. godine sve češće sam svoje slobodno vrijeme provodio na Kajzerici, na Radiju, pripremajući sve što bi moglo biti potrebno za pokretanje radija. Nabavljen je i računalni sustav SCOTT iz Amerike, koji automatizirano upravlja programom. Jednostavno, sve emisije i glazba snime se u sustav, napravi se raspored i pusti program. Isto tako, sve što je snimljeno u sustavu gotovo trenutačno je tim putem bilo moguće pustiti, prvenstveno se tu misli na glazbu i najavnice, ali i na obavijesti o punom satu, zvonima u podne itd. Bila je to jedna od tehnološki modernijih oprema u radijskim postajama u to vrijeme. Danas sve tako radi.

Spremajući se za početak rada, za koji se nije znalo niti moglo predvidjeti kada će započeti, počeli smo snimati i pripremati razne materijale, nabavljati CD-ove i kasete s glazbom, kao i razne druge materijale, ali i odašiljač i veze do odašiljača, pa telefonske linije i sve ostalo što je bilo potrebno.
Tako stiže veljača 1997. godine kada je uslijedio poziv u Ministarstvo. Dobivena je dozvola! Početak rada je za tjedan dana - 22.2.1997.! Nastupa panika u organizaciji, a usred ispitnih rokova na fakultetu. Ne moram naglašavati da nije bilo opremljenih tehničara koji bi znali upravljati na pultu Radija, što je bilo nužno za rad programa. Onih nekoliko snimljenih sati programa nestalo je, naime, dva dana prije te subote 22.2.1997. pokvario se hard disk „svemoćnog računala SCOTT“ te je sve što se na njemu nalazilo nestalo! Ipak, usprkos tomu, u subotu tog 22. veljače u podne začuo se glas Radio Marije na frekvenciji 96,4MHz na zagrebačkom području. Uza snimku zvona zagrebačke katedrale, molitvu Anđeo Gospodnji i koji dan ranije snimljeni blagoslov koji je blagopokojni kardinal Kuharić uputio Radiju i svim slušateljima započela je jedna, sada već 25 godina nezaustavljiva rijeka molitve, koja je u prvo vrijeme trajala samo od 12 do 15.30h, da bi se kasnije taj aktivni prostor u eteru sve više uvećavao.

A što je bilo s tehnikom i ispitima na fakultetu?
Moj dan te veljače svodio se na jutarnji odlazak na fakultet, najčešće na ispit, a nakon toga na Radio do navečer, nerijetko do ponoći. Nakon toga odlazak kući, noćno učenje do pred jutro, zatim opet odlazak na fakultet, i tako cijeli ispitni rok. Tog ispitnog roka položio sam više ispita nego na ijednom ispitnom roku za vrijeme studija, i to većinu ispita s visokim ocjenama. Da, bio sam mlad, u snazi, no, siguran sam da to nisam uspio sam. Toliko radosti, entuzijazma i snage u tom razdoblju života, unatoč svakodnevnim izazovima za koje su se uvijek pronašla rješenja, i to upravo u trenutku kad je trebalo!
Treba vjerovati Bogu i sve je moguće!

Okupio sam tim svojih kolega s fakulteta, studentica i studenata, koji su se svim srcem uključili u rad tehnike Radija. Tako smo počeli.
Kad sam se ujutro budio, prvo je bilo je uključivanje radija na 96,4MHz i slušanja tišine ili programa. Nakon nešto više od mjesec dana od početka emitiranja jednog se dana nije oglasio zvuk Radija u eteru. Pokvario se odašiljač na Remetama. I što sad? Odem na toranj u Remetama, odnosno iznad Krematorija, gledam u odašiljač i ništa. Tako sjednem pored njega, pomolim se i razmišljam. Odašiljač se ne može kupiti u trgovini. Nabavljaju ga specijalne trgovine ili se proizvodi po narudžbi. Ima strogo definirane parametre. Taj smo bili nabavili iz Italije. Moram podsjetiti da tada mobiteli nisu bili u upotrebi kao danas, pa ga nisam imao i nisam mogao „okrenuti“ par brojeva i riješiti problem. Tako sjedim još neko vrijeme kad začujem kako se netko penje na zadnju platformu tornja gdje su odašiljači i gdje se i sam nalazim. Stiže ekipa iz HRT-a ili OTV-a (nisam više siguran), i dolaze raditi nešto na svojoj opremi. Naravno da smo uz njihovu pomoć i znanje uspostavili da Radio radi putem privremenog uređaja, puno manjom snagom, dok sam naš odnio na popravak. Kroz koji tjedan stigao je nov odašiljač, provedena je sva procedura te je zamijenjen odašiljač jače snage od onoga prvoga, jer je tako bilo dopušteno dozvolom. Koja je vjerojatnost da se na tornju u koji se ulazi samo po potrebi, a to je stvarno rijetko, dogodi da se upravo u vrijeme kad zatreba pojavi ekipa iskusnih stručnjaka i pomogne otkloniti kvar?!
Treba vjerovati Bogu i sve je moguće!

Radio je već tako bio stasao koju godinu, uhodali su se poslovi i program, kad jedno jutro nema glasa s radija. Ustaj, brzo u auto i iz Maksimira na Kajzericu. Kad tamo, već policija. Provala je bila tijekom noći. Nekoliko lokalnih „razbojnika“ upalo je kroz krovni prozor i opljačkalo radijsku opremu, i to gotovo sve, računala, CD-uređaje, prijenosne uređaje za snimanje, ukratko, sve što se moglo nositi. Nisu imali pojma s kime imaju posla. Započela je krunica za opremanje Radija. Osim što su vjerni slušatelji donirali novac za nabavku opreme, svakoga dana susjedi su donosili po koji komad opreme koju su „razbojnici“ ostavljali u njihovim dvorištima te noći jer nisu sve mogli nositi. Neke su dijelove pronašli u kukuruzištu nedaleko Radija. Ako se dobro sjećam, vraćeno je sve osim jednog uređaja koji je služio za snimanje s terena.
Treba vjerovati Bogu i sve je moguće!