Sveti Malahija (hebrejski Maleaki, latinski Malachias), autor je jedne od starozavjetnih proročkih biblijskih knjiga. Svrstavaju ga u skupinu 12 malih proroka. Smatra se da je pripadao Zebulonovom plemenu i bio rodom iz Saphe. Opisao je prilike u Palestini od 500. do 450. godine prije Krista. Pretpostavlja se da je djelovao između 445. i 432, a po nekim izvorima između 519. i 425. Malahija se navodi kao posljednji „mali“ prorok, a djelovao je u vrijeme pripreme velike obnove koju su proveli očevi novog judaizma Ezra i Nehemija. Njegova knjiga sadrži moralne opomene, mesijansko proroštvo i naviješta sudnji dan. Malahija vjerojatno nije njegovo vlastito nego simboličko ime. Očito je bio dobro upućen u prilike onog vremena. Hram je bio već sagrađen, život još nesređen, a izvana su neprestano stizale prijetnje Edomaca.
Prorok govori u duhu Ponovljenog zakona i glavne su mu teme vjernost Savezu, čistoća bogoslužja i društvena pravda. S tog stajališta i ocjenjuje nedostatke u Svetištu, kod svećenstva i u društvu, a osobito mješovite ženidbe i rastavu braka. Kritizira svećenike zbog ravnodušnosti i nemara. Svevišnji će pokazati svoju vlast nad svim narodima, i svi će mu prinositi čist prinos slaveći njegovo ime po svoj zemlji. Konačni cilj obnove jest „čisto bogoštovlje“ te mir i sloga u narodu. U Dan Jahvin bit će otkriveni i kažnjeni zlotvori. Malahijina knjiga svojim se mesijanskim i apokaliptičkim mislima približava Novom zavjetu. To je posljednja proročka knjiga Staroga zavjeta, a u Novom zavjetu citira se dvadesetak puta. Nakon toga je uslijedilo 400 godina šutnje, sve do dolaska svetog Ivana Krstitelja i Isusova naučavanja. Blažena Anna Katharina Emmerick, njemačka mističarka, vidjela je proroka Malahiju u svojim vizijama kao anđela.

župa sv. Nikole biskupa, Jastrebarsko