Sluga Božji Petar Barbarić, hrvatski isusovac, sjemeništarac, rođen je 19. svibnja 1874. u Šiljevištima (župa Klobuk, grad Ljubuški, zapadna Hercegovina) kao jedno od devetero djece pobožnih roditelja, Ante Barbarića i Kate, rođene Tolj. Njihov najstariji sin bio je franjevac fra Marko Barbarić, umoren od jugokomunista na Širokom Brijegu u veljači 1945. Petrovi roditelji, pismeni ljudi, bili su njegovi prvi učitelji. Dobar i živahan dječak, djetinjstvo je uglavnom proveo pasući ovce, a u svojoj pastirskoj torbici nosio je sa sobom uz kruh uvijek i neku knjigu. Prva knjiga koju je Petar dobio u ruke, bio je Mali katekizam, koji je uskoro naučio napamet. U pučku školu pošao je tek s dvanaest godina, kad je u susjednim Veljacima 1886. otvorena škola. Do škole mu je bilo sat i pol hoda preko brda i potoka. Taj teški put morao je danomice prevaliti dvaput. Željan znanja, hrlio je u školu kao da ga nosi neka viša sila. Iz tog školskog života vrijedno je spomenuti da je jednog zimskog dana, za vrijeme velike bure i mećave, Petar jedini došao u školu. U dvije godine završio je kao najbolji učenik četiri razreda s odličnim uspjehom. Roditelji nisu imali novaca za njegovo daljnje školovanje pa je u Vitini kratko vrijeme radio kao trgovački pomoćnik kod obitelji Babić. Iako se Petar dobro snašao u trgovini, taj mu posao nije ležao na srcu. Nije prestao čeznuti za školom i knjigom. Uz pomoć svojeg učitelja Tomislava Vuksana primljen je 1889. u sjemenište u Travniku sa željom da postane svećenik. Darovit, društven i dobrohotan mladić, u sjemeništu je bio uzoran, odličan učenik, omiljen prijatelj, voljen i cijenjen od svih. Obraćao je grešnike i uveo pobožnost Srcu Isusovom. Istinsko svjetlo travničkog sjemeništa, u svojoj rodnoj župi svetog Marka u Klobuku osnovao je Bratovštinu Gospine krunice. Govorio je da bi radije umro, nego uvrijedio Isusa.
Čuvena je njegova rečenica: „Od svih putova što vode u nebo, meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti.” Želio je svakako stupiti u Družbu Isusovu.
Razbolio se od tuberkuloze i umro kao učenik osmog razreda isusovačke gimnazije, položivši dva dana prije smrti, 13. travnja, redovničke zavjete. Preminuo je na Veliki četvrtak, 15. travnja 1897, u Travniku. Odmah se o njemu govorilo kao o budućem svecu jer je za života zračio samo dobrotom. Počeli su mu se moliti, ne samo kršćani nego i muslimani iz bosanskih sela i gradova, a mnogi od njih su otvoreno svjedočili kako je uslišio njihove molbe. Tako je Petar postao svojevrsna poveznica ne samo Klobuka i Travnika, Hercegovine i Bosne, nego i različitih vjera i religija, na ponos i radost cjelokupne Crkve u Hrvata. Njegovi su posmrtni ostaci 20. svibnja 1935. s travničkog gradskog groblja Bojne preneseni u sjemenišnu crkvu. Rijeke hodočasnika koje su pristizale u Travnik, nisu se svidjele novom komunističkom režimu pa su zlotvori nakon rata zakopali Petrovo tijelo u blato i zazidali ga kako bi ga sakrili od naroda. Kad je obnavljan dio nadbiskupijske gimnazije, njegovo tijelo je čudom pronađeno u ljeto 1998. i praćeno tisućama vjernika, uz pjesmu i molitvu premješteno u novu grobnicu, kriptu sjemenišne crkve svetog Alojzija u Travniku. Brojni vjernici trajno pohađaju njegov grob. Proglašen je časnim slugom Božjim 18. ožujka 2015. Mnoga društva i ustanove nose danas njegovo ime, a njegov životopis preveden je na više jezika.
Tekst: župa sv. Nikole biskupa - Jastrebarsko
Foto: Arhiv RM
