Koje je značenje ime Marija? Prema hebrejskom "Mirjam" ima više značenja. Etimološki: MYR - Ljubljena, a JAM - kratica je Božjeg imena - Jahve. Mirjam znači ljubljena od Boga. No bliži je smisao Zvijezda mora. Blagdan se Imena Marijina počeo slaviti u španjolskoj biskupiji Cuenca već g. 1513. Taj je blagdan u XVII. stoljeću bio proširen na čitavu Španjolsku kao i na Napuljsko Kraljevstvo. Nakon izvojevane pobjede nad Turcima kod Beča papa Inocent Blaženi XI. proširio ga je na cijelu Crkvu. Slavljen je na nedjelju u osmini Male Gospe. Papa Sveti Pio X. odredio je spomen Imena Marijina na 12. rujan, kada je Gospinim zagovorom postignuta pobjeda nad Turcima kod Beča. Tako je to ostalo sve do posljednje reforme kalendara kad se opet slavi samo u mjesnim Crkvama. Kako je taj blagdan u našem puku još uvijek prilično uvriježen, mi ćemo ga i dalje pobožno slaviti na današnji dan. Neka što boljoj našoj proslavi Imena Marijina pomogne i ovaj prikaz.
Najprije ćemo opisati pobjedu kršćanske vojske nad Turcima koja se zbila 12. rujna 1683. U drugoj polovini XVII. stoljeća Turci su opet počeli ugrožavati ne samo pogranične krajeve svoga carstva u Hrvatskoj i Ugarskoj, već sa silnom vojskom od 250.000 vojnika pod vodstvom Karamustafe opkoliše i Beč. Da im je pao u ruke taj grad, imali bi otvoren put daljnjem nadiranju prema Zapadu.
Beč se, kako bijaše dobro utvrđen grad, dulje vremena opirao neprijatelju koji ga je opsjedao. Ali ni neprijatelj nije popuštao, već je svoj smrtonosni obruč oko opsjednutoga grada sve više stezao. Trebalo je napokon doći do odlučna i konačna okršaja. U tim, po iskušani grad sudbonosnim, časovima došlo je do velikog požara u jednoj crkvi koji se naglo stao širiti približavajući se opasno velikom skladištu municije. Izgledalo je kao da je razornu stihiju ognja upravo nemoguće obuzdati. Eksplozija skladišta baruta naprosto bi otvorila vatra neprijatelju, a grad bi potonuo u smrti svojih ruševina. Jeziva opasnost.
U tim teškim časovima, kad je ljudska mudrost i moć bila nesposobna i nedorasla, građani se Beča i njihovi vojnici obratiše za pomoć Blaženoj Gospi. Bio je to jednodušan molitveni vapaj izmučenih srdaca, izloženih teškoj kušnji. I dogodilo se pravo čudo. Požar se nenadano zaustavio, a barutana ostade na sigurnom. Bilo je to baš na svetkovinu Velike Gospe. To čudo u sve uli nadu i ohrabrenje. Vojnike zahvati volja za daljnjom obranom i pružanjem otpora nadmoćnom dušmaninu.
Bečke crkve danju i noću bijahu pune vjernika koji su svi molili za pomoć. Svima je bilo na usnama Marijino Ime. Svi su vapili: »Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas sada!« No izgledalo je kao da nebo na tolike molbe ipak ostaje gluho. Prošle su već tri tjeskobna tjedna čekanja na pomoć. Očekivao se još samo jedan napadaj i grad će pasti. Već su se zapovjednici obrane sabrali na vijećanje, raspravljajući o mogućnosti predaje. I upravo u taj kritični čas došla je nenadana pomoć. Gradom se prolomio radosan poklik: »Dolaze nam u pomoć Poljaci!« S bečkih se tornjeva u daljini opazila dobro organizirana i poredana poljska vojska koju je vodio sam njihov kralj Jan Sobieski. Radilo se o časti kršćanskoga imena i Poljaci su pritekli u pomoć. Došli su pod Beč baš na Malu Gospu i Bečani opet osjetiše izravnu pomoć Blažene Djevice Marije.
Kršćanska se vojska pod zapovjedništvom Jana Sobieskoga i vojvode Karla iz Lorene smjestila na Kahlenbergu poviše Beča. Dvojica se vođa zagrliše u crkvi Majke Božje. Rano ujutro 12. rujna 1683. u kapeli na Kahlenbergu služio je svetu misu kapucin o. Marko iz Aviana, kod koje posluživaše kralj Jan Sobieski i pod kojom se pričesti. Vojnici su se također svi pričestili. Svi su molili i krunicu. Nakon mise i molitve kralj dođe pred svoje vojnike i reče: »Pouzdavajući se u sveto i nepobjedivo Ime Marijino, hrabro naprijed!«
Poljaci su takvom snagom nahrupili na Turke da oni, preplašeni, pobjegoše glavom bez obzira ostavivši i svoju ratnu zastavu, mnoštvo ranjenih i ubijenih i gotovo svu svoju municiju. Poljska je pobjednička vojska u trijumfu umarširala u Beč. Malo i veliko, građani i vojnici nagrnuše u katedralu da se zahvale zagovoru Majke Božje za tako sjajnu pobjedu nad neprijateljem. Na uspomenu te pobjede papa Inocent XI. proširi blagdan Imena Marijina na cijelu Crkvu, koji se slavio u nedjelju u osmini Male Gospe. Pio X. ga je utvrdio na 12 rujan, baš na dan kad je izvojevana pobjeda nad Turcima kod Beča.
Naš suvremenik, prilično poznat teolog, Leo Scheffczyk, govoreći o dogmatskim temeljima današnjega blagdana, mudro kaže onima koji ne vide njegovu svrhovitost: »Pobožna se vjera ne vodi i ne pokreće kategorijama svrhovitosti.« Rekli bismo: osim one suhe Aristotelove logike, koja graniči s matematikom, postoji i jedna druga nepisana logika srca, koju diktira život. Iz te logike srca proizašao je i današnji blagdan i pobožnost kršćanskoga puka prema Imenu Marijinu.
Leo Scheffczyk dalje kaže: »U odlučnoj bitki g. 1683., ususret Turskoj vojsci išlo se s Marijinim zastavama i zazivanjem njezina Imena. Za religiozno je mišljenje i osjećanje onoga vremena bilo jasno kao na dlanu da se u takvim, za povijest kršćanstva odlučnim, događajima Marija po zazivanju svoga Imena potvrđuje kao sila koja spasava.« Ona je Gospa od sveudiljne pomoći ne samo u sitnim svakidašnjim problemima, već isto tako u sudbini naroda, Crkve i čovječanstva. Ona ima posredničku ulogu kod svoga Sina, jedinoga posrednika između Boga i ljudi, osobito u teškim i presudnim vremenima.
Beč nije bio prvi ni jedini grad koji bi se kao »bedem kršćanstva« – nalazeći se u opasnoj situaciji – stavio pod posebnu zaštitu Majke Božje. Prema staroj predaji, već je carigradski patrijarh German I. naredio god. 718. da se svake godine na Blagovijest u čast Majke Božje pjeva himan »Akathistos« u zahvalu što je grad na Bosporu tri puta bio spašen: god. 627., 677. i 718. Iz divnih zaziva toga himna razvili su se i drugi koje nalazimo i u homilijama patrijarha Germana I. († 733), a i daleko prije njega bilo je sličnih zaziva kod Theodota iz Ancire. Ti zazivi govore baš o vjeri u zaštitu Majke Božje. Evo nekih od njih: »Ti pomoćnice svijeta!« »Ti utočište kršćana!« »Ti naša nado i naša snago!« Na Zapadu istu vjeru izriče molitva »Zdravo Kraljice«, koja se pripisuje Hermanu Grbavcu († 1054). Ta se vjera u zapadnoj ikonografiji, počevši tamo od XIII. stoljeća, izriče na slikama koje prikazuju kako Gospa svojim plaštem pruža sigurnu zaštitu onima koji joj se u obranu utječu. I naši hodočasnici u Mariju Bistricu pjevaju još i danas:
Sa svojim svetim plaštem Ti zakrili nas,
O Marijo Bistrička, moli se za nas!
I mi danas, s naraštajima prije nas, vjerujemo da je opravdano i spasonosno častiti Ime Marijino.
