Sveti Ivan Kasijan (latinski Johannes Cassianus), svećenik, redovnik, opat i teolog, rođen je oko 360. u Maloj Skitiji, na prostoru današnje Dobrudže, povijesne pokrajine, smještene između donjega toka Dunava, njegovog ušća i Crnoga mora (veći, sjeverni dio Dobrudže pripada Rumunjskoj, a južni Bugarskoj). Bio je potomak ugledne i imućne obitelji pa je stekao izvanrednu naobrazbu i odgoj. Odlično je poznavao latinski i grčki jezik. S prijateljem Germanom uputio se oko 383. na Istok kako bi se upoznao s teorijom i praksom monaškoga života. Živjeli su najprije nekoliko godina u jednom samostanu u Betlehemu, odakle su krenuli u Egipat i boravili u pustinji i divljini, među egipatskim monasima pustinjacima. Prvi put su se u Egiptu zadržali devet godina, a drugi put tri godine. Oko 399. vratili su se u Carigrad, gdje je sveti Ivan Zlatousti zaredio Kasijana za đakona. Kad je Ivan Zlatousti poslan u progonstvo, Kasijan i German uputili su se 405. u Rim, kako bi od pape Inocenta I. zatražili pomoć za nepravedno progonjenog carigradskog patrijarha. Germanu se tada izgubio trag, a Kasijan je u Rimu zaređen za svećenika. Kasijan se zatim uputio u Galiju i oko 415. u Massiliji (Marseilleu) osnovao samostan svetog Viktora. Bio je i poglavar toga samostana. U Marseilleu je osnovao i ženski samostan svetog Spasitelja. Duhovno je vodio svoje monahe i nastojao postići kršćansku savršenost. Napisao je mnoga vrijedna djela na latinskom jeziku i postao jedan od velikih promicatelja redovničkog života na Zapadu. Njegovo remek-djelo je „O samostanskim ustanovama i o lijekovima protiv osam glavnih mana“, napisano oko 420. i objavljeno u 12 knjiga. Prve četiri knjige tog monumentalnog djela osvjetljavaju pravila i organizaciju monaškog života, prema autorovim iskustvima iz Palestine i Egipta te na temelju proučavanja postojeće asketske književnosti. U preostalih osam knjiga Kasijan raspravlja o osam opačina, s kojima se monasi moraju boriti. Na hrvatskom jeziku objavljen je dio te knjige pod nazivom „Ivan Kasijan učitelj nutarnjeg života: Duhovni boj s osam glavnih strasti“ (Verbum, Novena, Split, 2010). Kasijan opisuje osam glavnih strasti: proždrljivost, blud, srebroljublje, gnjev, tuga, duhovna tromost, taština i oholost. Osim što ih opisuje, Kasijan daje i savjete kako se tim strastima treba oduprijeti.
Značajno je i Kasijanovo djelo „Razgovori s ocima“, u 20 knjiga, pisano od 426. do 428, u kojem opisuje svoje razgovore s egipatskim monasima o unutarnjem redovničkom savršenstvu. Kasijan je stoljećima bio primjer učitelja unutarnjeg života. Kod njega je osobito naglašeno „razlikovanje duhova“, sposobnost otkrivanja koja misao i poticaj dolazi od Boga, a koja od zloduha. Zbog toga su ga neki optuživali i za krivovjerje, skretanje prema pelagijanizmu. Vrlina prepoznavanja dobra i zla za Kasijana je čuvarica i voditeljica svih kreposti, a poslužila je kasnije i svetom Ignaciju Loyoli kod pisanja „Pravila za raspoznavanje duhova“. Na molbu kasnijeg pape Leona I. Kasijan je napisao 430. i djelo „O Kristovom utjelovljenju, protiv Nestorija“. Preminuo je 23. srpnja 435. u Marseilleu, a njegove relikvije čuvaju se u tamošnjem samostanu svetog Viktora. Kasijanovim djelima služili su se mnogi duhovni pisci, a preporučali su ih i crkveni velikani, kao sveti Benedikt i sveti Toma Akvinski. Već 470. u djelu „O slavnim muževima“ Genadije Kasijana naziva „sveti Kasijan“, a o njemu kao svecu pisali su i pape Grgur Veliki, Urban V. i Benedikt XIV. Svetog Ivana Kasijana štuju i zapadne i istočne Crkve, a naročito ga slave u njegovom Marseilleu i nadbiskupiji Marseille.
Preuzeto sa: župa sv. Nikole biskupa, Jastrebarsko