Danas s ponosom i radošću u srcu slavimo svetog Leopolda Bogdana Mandića, drugog kanoniziranog hrvatskog sveca, franjevca kapucina, apostola ispovijedi i kršćanskog jedinstva, proslavljenog ispovjednika. Rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom, na ulazu u „zaljev hrvatskih svetaca“, Boku Kotorsku. Dvanaesto, najmlađe dijete Petra Antuna, vlasnika flotile ribolovnih brodova i Dragice rođene Carević, sin pobožne obitelji podrijetlom iz Zakučca, sela u omiškom zaleđu, kršten je kao Bogdan Ivan. Oduševljen djelovanjem kapucina u rodnom gradu, pošao je sa 16 godina u Italiju, u kapucinsko sjemenište u Udinama (Furlanija). Redovnik je postao 1884. u Bassanu del Grappa (Veneto) i uzeo redovničko ime Leopold. Svečane zavjete položio je 1885, teologiju studirao u Padovi i Veneciji, a za svećenika je zaređen 1890. u Veneciji. Kao mladomisnik izrazio je svojim poglavarima želju da se vrati u domovinu. Kratko vrijeme bio je gvardijan u Zadru, a boravio je i u Rijeci i Kopru. Naposljetku je 1906. stigao u Padovu. Nekoliko godina bio je odgojitelj studenata filozofije, predavač patrologije, a u Veneciji je mlade kapucine učio hrvatskom jeziku. Na glas svetosti došao je kao ispovjednik u kapucinskom samostanu u Padovi, gdje je djelovao gotovo 40 godina, sve do kraja života. Gorostas kršćanstva, bio je niska rasta i nježna zdravlja, mucao je i nezgrapno hodao, ali je imao ogromno srce i divovsku duhovnu snagu. Duboko predan vjeri, radio je na zbližavanju kršćana i zagovarao ekumenizam. Neprestano je molio za slogu katolika i pravoslavaca. Mariju je nazivao svojom „svetom gazdaricom“, a ispovijedao je svakog dana sate i sate. Dolazili su mu mali, obični ljudi i ugledni građani, radnici i industrijalci, studenti i profesori, znanstvenici i časnici, redovnice i redovnici, svećenici i biskupi. Svakom vjerniku posvećivao je najveću pažnju i ljubav, a svoju ispovjedaonicu učinio mjestom pokore i žrtve, ali i osobnoga posvećenja i ekumenskog apostolata.
Bio je iskreni domoljub i jednom je prijatelju povjerio svoju tajnu: „Ja sam kao ptica u krletki, ali je moje srce uvijek tamo preko mora.“ Kad su vlasti 1917. tražile od njega da primi talijansko državljanstvo, izjavio je da „krv nije voda“, nije se htio odreći svoga hrvatstva te je bio interniran u južnoj Italiji. Naročito je volio svoje Hrvate i sve slavenske narode, ali je ljubio i svoju novu domovinu, Italiju i talijanski narod. Kao ekumenist i graditelj mostova, promicatelj jedinstva kršćana, postao je preteča ujedinjene Europe i bratstva među narodima. Preminuo je 30. srpnja 1942. u Padovi. Blaženim ga je 1976. proglasio papa Pavao VI, a svetim 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. Zaštitnik je ispovjednika te mnogih župa, crkava, kapela i ustanova diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Zagreb-Dubrava, Zagreb-Ljubljanica-Voltino, Osijek, Slavonski Brod, Požega, Virovitica-Taborište, Trojstveni Markovac kod Bjelovara, Orehovica kod Bedekovčine, Koprivnica, Artatore kod Malog Lošinja, Split-Barutana-Sirobuja, Rudine kod Kaštel Novog, Zmijavci, Ljubija kod Prijedora, Dragalovci kod Doboja, Dragunja kod Tuzle, Maglaj, Briješće-Sarajevo, Stolac, Herceg Novi, hrvatska kapucinska provincija).
Tekst: zupa.jastrebarsko
