Rodila se 12. ožujka 1878. u Camigliano blizu Lucche u Toskani (Italija), otac joj je bio ljekarnik Enrico Galgani a majka Aurelija rođena Landi. Kćerka duboko pobožne majke je već od malena veoma poučljiva majčinim poukama. Gemma je rano osjetila živu želju za Nebom i posebno čašćenje Raspetog Isusa. U Lucchi je pohađala školu sestara Svete Zite, a učiteljica joj je bila Helena Guerra (+1914), osnivateljica oblatkinja Duha Svetoga. Gemma je u dobi od 8 godina ostala siroče bez majke. Kako je bila dobro poučena i pobožna mogla je prije od druge djece pristupiti Svetoj Pričesti, koju je doživjela kao veliko blaženstvo; mislila je da će umrijeti od radosti. U školi je nadmašila vršnjakinje po znaju i ponašanju. Kad joj je bilo 16 godina umre joj brat Gino, mora prekinuti školovanje. Više puta je bila operirana radi sušice mozga i kralježnice. Radi bolesti nije mogla stupiti u samostan. Oca je izgubila kad joj je bilo 19 godina. Iz samilosti ju je primila pobožna Cecilija Giannini i ljekarnik Matej, tu će biti sve do smrti. Gemma je bila od Gospodina obdarena izvanrednim darovima. Imala je viđenja Isusa i s Njim srdačno razgovarala. Vidjela je Majku Božju, Svece, a vrlo često svojeg Anđela Čuvara koji joj je prenosio pisma njenom duhovnom vođi. Gemma je potresno doživljavala Kristovu Muku. Znojila se krvavim znojem, osjećala bol bičevanja, trnove krune, rana u rukama, nogama i boku.
Sveta Gemma je primila Isusove Rane na svom tijelu 8. srpnja 1899. Iz njih je tekla krv redovito od četvrtka navečer do petka u podne. Nakon što je Sveta Gemma po prvi put doživjela bičevanje ujutro u petak ju je duhovni vođa zatekao razderanom pa joj je zabranio da ustane. Ona je poslušala i sabirala misli za duhovnu Pričest kako je to činila i u crkvi za sakramentalnu Pričest. Pala je u zanos i duhovni vođa vidio je kako sklapa ruke i dolazi k sebi dok su joj oči blistale a lice odjednom rasvijetlilo, kao što se inače događalo kad je imala posebno viđenje. Istog trena pružila je jezik i odmah povikala, padajući ponovno u zanos da se zahvali na uobičajeni način. Gemma je duhovnom vođi rekla da je tada i još jednom došao sam Isus i udijelio joj Svetu Pričest. Inače su joj u više navrata Svetu Pričest donosili Anđeli uz prisutnost Majke Božje. Jednom je na blagdan Svijećnicu, kako priznaje sama Gema “poslije Pričesti osjetila sam da su mi usta puna krvi, Predragocjene Krvi našega Spasitelja. “Kad joj je ikako bilo moguće svaki dan je dva puta pohađala crkvu: ujutro da bude na Svetoj Misi i primi Svetu Pričest a uvečer na Klanjanju. Običavala je reći: “Idem k Isusu, pođimo k Isusu. On je sam samcat. Jadni Isus! Nitko ne misli na Njega. Pri ulazu u crkvu prvi bi pogled bacila prema Svetohraništu, pa je zatim klečeći nepopmična molila pred presvetim Oltarskim Sakramentom. Po savjetu duhovnog vođe molila se da joj Gospodin uzme vidljive rane. I dok su rane nestale ostala je bol na mjestu rana. Umrla je nakon Velikog petka 11. travnja 1903. Kao duša žrtve svih 33 godine.
O toj je Svetici novijeg doba poznati talijanski hagiograf i pisac Piero Bargellini napisao: "Iza izgleda više no normalna, banalna krije se neobična svetica: mističarka u stalnom, osjećajnom razgovoru s Isusom; kontemplativka koja moli jednostavnošću djeteta i prodornošću teologa; osoba koja sa smiješkom nadvladava najstrašnije teškoće, puštajući se jednostavno vodstvu svog anđela čuvara. Nevina duša koja već kao djevojčica bilježi u svoje prve školske bilježnice misli i molitve svakog dana, s odlukama života uvijek sve čistijeg.
Razgovara sa svojim anđelom čuvarom i povjerava mu dvojbene naloge kao npr. da on prenaša njezinu korespondenciju s duhovnim vođom, koji boravi u Rimu. I pisma tajanstveno stižu na određenu adresu, a da ne prolaze preko redovite poštanske službe.
Rano ostaje siroče, gotovo napuštena u najvećoj bijedi. Razbolivši se, dolazi na rub groba da onda bude čudesno ozdravljena. U gradu koji nazivaju opkoljenim zidinama s drvećem - Lucca, zovu je 'djevojkom milosti'. Brzo se saznaje da njezine crne rukavice i njezina tamna odjeća krije znakove Muke. Njezine rane na rukama i nogama i boku otvaraju se bolne i krvave svakog tjedna.
Prihvaćena kao kćerka u pobožnu i imućnu kuću viteza Mattea Gianninija provodi ondje skrovit život između kuće i crkve. No upadljiva očitovanja njezine svetosti nadvladavaju zidove građanske kuće. Izvršuje obraćenja, predskazuje buduće događaje, upada u ekstaze. U molitvi se znoji krvavim znojem; na njezinu se tijelu osim rana od čavala pokazuju i rane od bičevanja.
A ona sama, Gemma Galgani, ne kaže ništa ili, bolje, govori uvijek: 'Da!'. Ne traži ništa, ili bolje, traži od Isusa još više boli, uvijek sve više boli. Bijaše Velika subota, g. 1903. kad je Gemma Galgani umrla u dobi od 25 godina, razarana bolešću, no moleći sve do posljednjeg časa još više boli."
A sada pod vodstvom o. Giacinta, pasionista, dobrog poznavaoca sv. Gemme Galgani, upoznajmo "Curriculum" - tijek njezina neobičnog života u kojem je na pragu XX. stoljeća na tako opipljiv način došlo do izražaja ono duhovno nadnaravno, a što izmiče svakom jeftinom umovanju.
Rodila se 12. ožujka 1878. na završetku pontifikata Pija IX. i početku pontifikata Leona XIII. Praktički će živjeti koliko bude trajao Leonov pontifikat, za koji bismo mogli reći da otvara moderno razdoblje Katoličke crkve. Rodno joj je mjesto Camigliano blizu Lucche u Toskani, jednoj od kulturno najbogatijih regija Italije, zemlji lijepe riječi i elegantne geste. Kćerka duboko pobožne majke bila je već od malena veoma poučljiva njezinim poukama. Majka se zvala Aurelija, rođena Landi. Pod njezinim mudrim odgojnim vodstvom rano je osjetila živu želju za nebom i neki poseban odnos prema raspetom Isusu. Ovo drugo dovest će je do vrhunaca mistike doživljavanja Kristovih muka.
U Lucchi je pohađala školu sestara svete Zite, a učiteljica joj je bila Helena Guerra († 1914), osnivateljica oblatkinja Duha Svetoga ili sestara svete Zite. Bila je to odabrana duša, velikodušna, pobožna Duhu Svetom, pa je mogla vrlo pozitivno utjecati na djevojčicu Gemmu Galgani. Uz put bilježimo da je i njezina učiteljica došla na oltar jer ju je Ivan XXIII. 26. travnja 1959. proglasio blaženom.
Gemma je u dobi od 8 godina ostala siroče bez majke, a oca apotekara izgubila je kad joj je bilo 19 godina. Tada je upala u najveću materijalnu bijedu. Iz samilosti ju je primila pobožna duša, Cecilia Giannini iz Lucche. Ondje će Gemma zajedno s brojnom obitelji Mattea Gianninija, također farmaceuta, proživjeti do svoje smrti. Gospodin je u svojoj, nama nedokučivoj providnosti, Gemmu Galgani htio obogatiti posebnim darovima. Bila je to nagrada za njezinu izvanrednu vjernost. Gospodin ju je obdario ekstazama u kojima je vidjela Isusa, s njim srdačno razgovarala, Bl. Gospu, svece, a osobito svog anđela čuvara koji joj, kao poštar, bijaše na raspolaganju kad je pisala svom duhovnom vođi o. Germanu od sv. Stanislava.
Vrhunac njezine mistike bit će doživljavanje Kristove muke. Znojila se krvavim znojem, osjećala je boli bičevanja, trnove krune, rana na rukama, nogama i boku. Sve bi to ipak prestajalo po volji njezina ispovjednika, Božjega sluge, Giovannija Volpija, biskupa. Ipak nisu prestajali bolovi već samo vanjska očitovanja. Mnogo je trpjela uz to i od svojih dugih i teških bolesti. Sve je to velikodušno prihvaćala te prikazivala kao žrtvu za ljudske grijehe. Gemmina glavna krepost bijaše žarka ljubav prema raspetom Isusu, povezana s neugasivom željom da što više trpi. Pri svemu tome bijaše jednostavno bezazlena bilo da je razgovarala s nebesnicima bilo pozemljarima. Iza sebe je ostavila obilnu korespondenciju pa i neke druge spise. Sve je to objavljeno, a pomaže čitatelju da uđe u razne etape njezinih mističnih doživljaja.
Poslije njezine blažene smrti pokrenut je postupak za njezino proglašenje blaženom i svetom. Brzo je napredovao jer je bilo toliko, upravo opipljivih, dokaza da se radi o velikoj Božjoj odabranici Pio XI. proglasio ju je g. 1933. blaženom. Bila je to izvanredna jubilarna godina, 1900. obljetnica našeg otkupljenja. Beatifikacija se odlično uklapala baš u ono što se slavilo: jubilej Kristove muke i smrti na križu, a tu je muku Gemma Galgani proživljavala na najintenzivniji način. Papa Pio XII. proglasio ju je g. 1940. svetom. Tijelo joj se časti u svetištu podignutom u njezinu čast u Lucchi pokraj samostana redovnica pasionistkinja. Smatram i milošću i izvanrednim duhovnim doživljajem da sam se na grobu te svetice mogao pomoliti. Susret sa svecima dio je onog što je naročito lijepo u našem životu.
O svetici postoji i obilna literatura. Njezin je duhovni vođa, Germano di S. Stanislao, napisao djelo: S. Gemma Galgani, vergine lucchese (Sveta Gemma Galgani, djevica iz Lucche). Djelo je doživjelo više od 10 izdanja. Isti je pasionist izdao također: Lettere di S. Gemma Galgani (Pisma sv. Gemme Galgani, 1941), zatim Estasi, diario, autobiografia, scritti vari di s. Gemma Galgani (Zanosi, dnevnik, autobiografija, razni spisi svete Gemme Galgani, 1943). Potom postoji: Suor Gesualda dello Spirito Santo, S. Gemma Galgani: un fiore di Passione della citta del Volto Santo (Sveta Gemma Galgani, cvijet muke u gradu Svetog Lica, 1944). Lucca je poznata u cijelom svijetu po dragocjenom "Svetom Licu" - Licu Isusa Krista raspetoga, pa se zato i zove gradom Svetog Lica, kamo su u srednjem vijeku hodočastili mnogi hodočasnici. I poznati hagiograf Icilio Felici napisao je također svetičin životopis: Santa Gemma Galgani (Sv. Gemma Galgani, Firenze, 1940).
Sveta Gema Galgani molila je jednog dana našega Gospodina za dušu nekog grešnika. I kad je Gema ustrajala u svojoj molitvi za milosrđe, Spasitelj joj nabrajao jedan po jedan od njegovih strašnih grijeha. Na kraju je Spasitelj tri puta odbio Geminu molitvu. Na to Mu je Gema rekla: " Onda ću moliti Tvoju Majku!" Naš Gospodin joj je odgovorio: "U tom slučaju ne mogu odbiti!" Jedan sat poslije grešnik je došao pred svetičina ispovjednika i temeljito se ispovjedio. Svemoćan je zagovor naše Nebeske Majke i nedokučiva je njezina ljubav i milosrđe.
Tekst: sveci.net
