U svijetu svetaca ima toliko ljudskoga, pa i ljudskih slabosti i posljedica ljudskih grijeha. Tako je Lujza de Marillac, buduća suutemeljiteljica Kćeri milosrđa sv. Vinka Paulskoga ili milosrdnica, nezakonito dijete svoga oca Luja Marillaca, gospodara od Ferrieresa i parlamentarnog savjetnika. Otac joj je dao svoje plemićko prezime, a Bog ju je obdario izvanrednim umnim sposobnostima te neobičnom tjelesnom ljepotom. No, kako je bila nezakonita, u krugu obitelji morala je u sjenu. Prednost su imala zakonita djeca.
O Luizinu djetinjstvu ne znamo gotovo ništa. Kad je postala veća, poslali su je u Poissy k sestrama dominikankama u kraljevski samostan Sv. Ljudevita. Ondje je primila odgoj i izobrazbu, ali joj je nedostajalo toplo majčinsko srce i dah obiteljskog ognjišta. Bila je siroče, iako joj od materijalnih dobara nije ništa nedostajalo. Kasnije će je zadesiti i materijalna oskudica. I tako je Bog buduću majku sirota malo po malo ali sigurno spremao za njezinu buduću životnu zadaću. Kod jedne siromašne učiteljice naučila je kuhati, vesti i slikati, a sve će joj to kasnije vrlo dobro doći.
Kad je kao djevojka shvatila svoje nezakonito podrijetlo, zahvatio ju je osjećaj manje vrijednosti, od čega je mnogo trpjela. Kako ju je privlačio kontemplativan život, željela je što prije pobjeći iz svijeta, pa je čak učinila i zavjet da će postati redovnica. Zamolila je da je prime među kapucinke u ulici Saint-Honoré. No Honoré od Champignuya, kapucinski provincijal, smatrao je da njezino zdravlje ne odgovara tako strogom načinu života i rekao joj da Gospodin ima s njom druge planove.
Luiza se pomirila s mudrim provincijalovim savjetom pa je svoj život upravila prema braku. Iako nezakonita, nosila je ipak plemićko prezime de Marillac i stoga su šanse za udaju bile dobre. Roditelji: otac i pomajka udadoše je 5. veljače 1613. za Antuna Le Grasa, štitonošu i tajnika Marije Medici. Luiza je zavoljela svoga muža i već im se 19. listopada 1613. rodio sin kome nadjenuše ime Mihael. Uzljubila ga je srcem majke, no kasnije ju zahvatiše duševne muke što je stupila u brak. Godine 1622. nadošle su financijske poteškoće, a onda joj se razbolio muž i Lujza je sva zbunjena mislila da je prokleta od Boga što nije stupila u samostan. Proživljavala je teške unutarnje muke, a jedinu je utjehu nalazila u pomaganju siromaha. Jedno je vrijeme pomišljala na rastavu braka, ali ju je od toga odvratio rođak. Duševne muke su postajale sve veće i dovele ju do toga da je počela sumnjati u Božju opstojnost i besmrtnost duše. Bila je to strašna duševna tama.
U toj nevolji pomogli su joj mnogo česti razgovori sa sv. Franjom Saleškim, koga je godine 1618. upoznala u Parizu, a predala se i mudrom duhovnom vodstvu svoga rođaka Ivana Camusa, belejskoga biskupa. On joj je dopustio da u slučaju muževljeve smrti smije položiti zavjet vječnog udovištva. U svemu tome Bog je bio na djelu. On ju je 4. lipnja 1623. na Duhove za vrijeme svete Mise u crkvi Sv. Nicolas de Champs sam prosvijetlio. Luiza je to prosvjetljenje smatrala izvanrednom milošću koju je sigurno zadobila po zagovoru Franje Saleškoga, kreposnoga ženevskog biskupa, a koji je pred kratko vrijeme umro. O tome je kasnije pripovijedala ovo: «Bila sam upozorena da moram ostati sa svojim mužem, a da će jednom doći vrijeme kad ću smjeti položiti zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti skupa s osobama koje će isto učiniti. Vidjela sam se u nekom mjestu gdje bih trebala pomagati bližnje, ali nisam shvatila kako to može biti jer sam jedino promatrala sestre kako izlaze i ulaze.»
Viđenje je doista bilo neobično jer su sve tadašnje redovnice bile vezane uz strogu klauzuru, a ona ih je gledala kako idu u svijet. Odlučan čas za Lujzu de Marillac kucnuo je kad se susrela sa svećenikom Vinkom Paulskim. Bilo je to koncem godine 1624. Razgovarajući s njime zadobila je pouzdanje u samu sebe i pomalo je shvatila što Bog od nje očekuje. Taj je susret bio od velikog značenja i za ljudsko društvo jer je bio početak jednog izvanredno neobičnog socijalnog djela koje će se razmahati i pomoći nebrojenima. Calvet o njemu kaže: «Započela je revolucija ljubavi posredstvom ženâ, koje su samostanskom životu težnje za savršenošću pridodale izvanjsku djelatnost.» Antun Le Gras, Luizin muž, umro je 21. prosinca 1625., a tri godine kasnije sin joj je Mihael stupio u sjemenište. Lujza je obnovila svoju posvetu Gospodinu položivši zavjet udovištva.
I sada je bila posve slobodna da se posveti najljepšem od svih djela, djelu kršćanske samaritanske ljubavi. Vinko Paulski, koji je na mnogim mjestima osnovao razne karitativne ustanove, povjerio je Luizi da ih pohađa i nadgleda. I tako se ona, premda i sama slaba zdravlja, dala na put i djelo obilazeći «službenice siromaha», poučavajući ih, tješeći, bodreći, organizirajući njihov rad. Tako postade duša svih karitativnih ustanova sv. Vinka Paulskoga. Godine 1633. Vinko joj je povjerio novo, još važnije djelo, a to su bile njegove duhovne kćeri milosrdnice, koje su od godine 1629. radile skupa s gospođama u gradskim karitativnim ustanovama. Lujza je u svoju kuću primila prve djevojke koje su došle da bi služile siromasima i postala im brižna i zauzeta učiteljica, odgojiteljica i pomoćnica. Iako je radila i s gospođama koje su radile u Caritasu, glavna su joj briga bile ipak Kćeri milosrđa ili milosrdnice, kojima je postala doživotna poglavarica.
Njih je skupa sa sv. Vinkom poučavala kako se valja brinuti za bolesnike, siromahe, starce, nahočad i svakoga onoga koji je bio potreban milosrdne samaritanske ljubavi. Lujza je postala najbolja Vinkova suradnica pa se mnoga velika djela toga karitativnoga genija bez nje ne dadu ni zamisliti. Dalekovidnim i modernim pogledom Vinko je želio da njegove milosrdnice ne budu smatrane redovnicama samo u jednom smislu, onom strogo samostanskom koji je tada bio općenit. On je bio za redovništvo, ali posve novog tipa. Lujza ga je u ostvarenju takvoga tipa redovništva posve shvatila i s njim mudro i ponizno surađivala. Sveti Vinko je svojim milosrdnicama o njihovu redovništvu ovako progovorio, i te su riječi njihov duhovni program: «Vi imate kao samostan jedino kuće bolesnika i onu kuću u kojoj prebiva poglavarica. Vaša je ćelija iznajmljena soba, kapelica župna crkva, kloštar gradske ulice, klauzura poslušnost. Vaša je rešetka strah Božji, a koprena čednost.»
Kakve proročke riječi i kakva revolucija u ženskom redovništvu! Doista, spasonosna revolucija, koja će otrti more suza, ublažiti toliko boli, unijeti u očajna i zapuštena srca toliko nade, u tamu toliko svjetla. Sveti Vinko Paulski i sv. Luiza de Marillac željeli su čak da se njihove redovnice nose kao dobre djevojke u pariškim predgrađima. Sama je Lujza nastavila i dalje nositi tamni veo kao što su to činile plemićke udovice njezinoga kraja. Na Blagovijest, na dan kad se slavi uspomena na utjelovljenje Božjega Sina i kad se Marija nazvala Božjom službenicom, Lujza je s četiri svoje družice položila vječne zavjete siromaštva, čistoće, poslušnosti i služenja siromasima.
No zajednica je kasnije polagala samo privatne zavjete i to na godinu dana. Lujza i Vinko pomalo su izrađivali pravila za novu ustanovu. Sestrama su držali brojne pouke i konferencije. Vinkove su kasnije tiskane, a Lujzine ostadoše neobjavljene i samo privatna i skrovita svojina sestara milosrdnica. Godine 1647. Vinko Paulski pisao je o Lujzi de Marillac ovo: «Promatram je već 10 godina kao naravno mrtvu: videći je rekao bih kao da je izašla iz groba. Njezino je tijelo tako slabo, a lice blijedo. No, samo Bog zna kakvu posjeduje snagu duha. Bez čestih tjelesnih slabosti, od kojih trpi, i poštovanja, koje gaji prema poslušnosti, išla bi uvijek s jednog kraja na drugi da obiđe svoje kćeri, s njima radi, iako više nema života osim onoga koji prima od milosti.»
Svetica je kraj sve svoje slabosti i boležljivosti upravo herojskom izdržljivošću ustrajala na fronti karitativne djelatnosti sve do godine 1660. Ljubljena i poštovana od sviju umrla je iste godine 15. ožujka i tako pretekla sv. Vinka, koji će umrijeti samo nekoliko mjeseci kasnije. Oni su umrli, ali njihovo djelo živi i danas, živi i blagotvorno djeluje po svim meridijanima i paralelama našega globusa. Posljednja preporuka sv. Luize njezinim duhovnim kćerima bila je ova: «Imajte veliku brigu u službi bolesnika!» Benedikt XV. proglasio je 9. svibnja 1920. Lizu de Marillac blaženom, a papa Pio XI. 11. ožujka 1934. svetom. Dobri papa Ivan XXIII. proglasio ju je 10. veljače 1960. zaštitnicom socijalnih radnika. Njezine relikvije počivaju u kapeli kuće matice Kćeri milosrđa u Parizu. Luizina se duhovnost temeljila na razmatranju kreposti utjelovljene Božje Riječi. To razmatranje ima svrhu da vrline Božjega Sina pretoči u život onoga koji o njima razmišlja. Svetica ih je nastojala u svom životu što više ostvarivati, a naročito vrlinu milosrđa i ljubavi. Ona je bila živo blaženstvo: «Blago milosrdnima jer će postići milosrđe!» (Mt 5,7).
Tekst: sveci.net
