Rimski car Neron bio je oličenje umišljene veličine te neodgovorne i samovoljne vladavine. Smatrao je da bi svojim pjesničkim darom nadmašio i Homera, samo kad bi mu se pružio prizor sličan padu Troje. Zato je 16. srpnja 64. dao podmetnuti požar koje je djelomično ili sasvim uništio više gradskih četvrti u Rimu. Mnoštvo ljudi ostalo je zbog njegove ludosti bez krova. U gradu je nastalo silno neraspoloženje koje se lako moglo pretvoriti u bunu protiv tiranina. Neron je u strahu za vlastitu kožu bacio krivnju na nedužne kršćane. Tako je buknuo prvi progon kršćana u Rimu. Rimski povjesničar Tacit govori u svojim „Analima“, napisanima nakon 117, o „velikom broju“ kršćana koji su tada stavljeni na muke. Neke su bacali pred divlje zvijeri, a drugi su gorjeli kao žive baklje u Neronovim vrtovima.
O rimskim mučenicima u Neronovo doba pisao je krajem I. stoljeća i sveti papa Klement I. u svojoj poslanici Korinćanima. Veliki poljski književnik, nobelovac Henryk Sienkiewicz opisao je te događaje u svojem proslavljenom romanu „Quo vadis“ (1896). Štovanje rimskih prvomučenika razvilo se zajedno sa štovanjem apostolskih prvaka Petra i Pavla, koji su također bili žrtve istoga progona. To je štovanje i danas živo jer su rimski prvomučenici izdržali najteže muke i najveće kušnje kao savršeni uzori vjere i vjernosti
