Današnji sveti zaštitnik je veliki Bernardin Sienski (Bernardino da Siena), „apostol Italije“, franjevac, pučki propovjednik i misionar. Rodio se 8. rujna 1380. kao Bernardino degli Albizzeschi u gradu Massa Maritima (provincija Grosseto, južna Toscana). Sin gradskog poglavara, ostao je bez roditelja sa 6 godina i otada živio kod svoje pobožne tetke u Sieni. Omiljen i darovit mladić, studirao je građansko i crkveno pravo na sienskom sveučilištu, a za vrijeme pošasti kuge, 1400, nesebično pomagao ugroženim sugrađanima. Svoje imanje podijelio je siromasima, 1403. pridružio se franjevačkom redu, a 1404. zaređen je za svećenika. Promicatelj obnove franjevačkog reda i razvoja njegove grane opservanata, utemeljio je mnogobrojne samostane i učilišta, a od 1438. bio je generalni vikar reda. Znatno je utjecao na svetost velikih franjevaca svoga vremena: svetog Ivana Kapistrana, svetog Jakova Markijskoga i drugih. Broj samostana franjevaca opservanata podigao je s 20 na više od 300. Promicao je temeljitu teološku naobrazbu franjevaca i borio se protiv fratarskog „svetog primitivizma“. Sjajni govornik, kao proslavljeni putujući propovjednik djelovao je od 1417. po čitavoj Italiji, okupljao tisuće i tisuće ljudi na trgovima talijanskih gradova i obratio brojne nevjernike. Njegove propovijedi obično su završavale masovnim pomirenjima i razmjenom „poljupca mira“. Imao je velik utjecaj na vjerski i građanski život. Sudjelovao je pri sklapanju Firentinske unije. Optužen je za krivovjerje zbog pločice s monogramom IHS (Isus), koju je uvijek nosio na prsima. Protiv njega su vođena tri crkvena postupka, ali je oslobođen i slovi kao osnivač pobožnosti Imena Isusova. Simbolom Imena Isusova ukrasio je mnoge crkve, kuće i javne zgrade. Ponudili su mu tri biskupske stolice, ali je sve odbio. Prožet humanističkom kulturom, obogatio je talijansku prozu jer je u književnost unio svježinu narodnog jezika.
Narodu se obraćao živim jezikom i pučkom neposrednošću, raznovrsnošću izlaganja, anegdotama pa i pravim novelama. Teološko-asketski pisac, ostavio je više zbirki propovijedi na latinskom i talijanskom jeziku. Bio je jedan od najznačajnijih promicatelja teološkog nauka o svetom Josipu. Ističu se njegova djela „O vječnom evanđelju“, „Serafini“ i „O kršćanskoj vjeri“. Obavljao je i mirotvorna poslanstva za svjetovne vladare i na jednom od svojih brojnih putovanja osjetio kako ga izdaju sile. Preminuo je na današnji dan, 20. svibnja 1444. u Aquili (Abruzzo), uoči Spasova. Svetim ga je 1450. proglasio papa Nikola V. Zazivaju ga kod promuklosti, grudobolje, bolesti pluća, poteškoća s disanjem, a zaštitnik je oglašivača, propagandista, glasnogovornika, odnosa s javnošću, molitvi, reklama, propagandnih poruka, oglasa, ovisnika o kockanju, Italije, mnogih naselja, učilišta, župa i crkava diljem svijeta.
