Prema rimskom povjesničaru Tacitu već je za Nerona, u prvom progonstvu u Rimu, bilo mučeno ingens multitudo - silno mnoštvo". Sv. Ciprijan u III.st. spominje "nebrojeni puk mučenika". Za Dioklecijana je opće poznato da su kršćani masovno bili mučeni i ubijani. Ali s rimskom državom nije prestalo progonstvo kršćana. Ono u raznim zemljama traje sve do danas, sto nam je vrlo dobro poznato i suočeni smo s tim.

Mučenici su sve od početka u Crkvi uživali naročito poštovanje. Dan mučeništva općenito se slavio kao dan rođenja za Nebo. Na taj se dan, na grobovima mučenika održavahu posebne pobožnosti. Na njima su se čitale takozvane Passiones - izvještaji o mučeništvu. Njihova su se imena unosila u kalendar, a od njih se kasnije razviše martirologiji.

Sačuvan nam je priličan broj i spisa zvanih Acta martyrum, koji nam donose službene zapise vlasti, u tijeku procesa i mučeništva. Svakako je činjenica da je Božji novozavjetni narod u svim razdobljima osjećao potrebu da se sjeća svojih mučenika, i da ih nikada ne baci u zaborav. Ima to svoje veliko značenje. U našem ga je vremenu lijepo izrazio francuski pisac katoličke inspiracije Georges Bernanos u svome djelu: 'Kuća živih i mrtvih'. On kaže: "Budućnost ne pripada mrtvima, već vise onima koji cine da mrtvi govore, koji tumače zašto su oni umrli."

Tekst: župa.jastrebarsko

Foto: Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=144835121