Prije dvije tisuće godina upalilo se jedno svjetlo. Zvalo se Isus iz Nazareta. Rodio se u Betlehemu, sasvim nepoznat, tek objavljen pastirima i svećeniku Šimunu u jeruzalemskom hramu, te starici Ani koja je prepoznala to Dijete. Prepoznala ga je zato što je u njoj bilo svjetlo koje je palila i podržavala molitvom i postom sve do svoje osamdeset i četvrte godine života. Prepoznalo je to svjetlo i Šimunovo srce i objavilo mu da neće umrijeti prije nego vidi onoga čije će se svjetlo upaliti i više ga nitko neće moći ugasiti. Maleno je to svjetlo. Rođeno od nepoznate djevice iz Nazareta, Marije; čuvano plemenitim zaručnikom Josipom. To svjetlo je svijetlilo, sve se više širilo dok nije upalilo najprije Judeju i Galileju, a onda prešlo na istok, sve do Indije i Kašmira, te na zapad preko Male Azije i Grčke, preko naših krajeva do Rima i Španjolske i obasjalo cijelu Europu, pa se proširilo u čitav svijet.
Isus iz Nazareta je Svjetlo svijeta. ali mnogi ljudi su više ljubili mrak, te su okretali leđa tome Svjetlu, jer su im djela bila zla. Suvremenici i sugrađani Isusa iz Nazareta htjeli su uništiti i ugasiti to Svjetlo. Prikovali su ga na križ i mislili da je konačno zadnja iskra toga Svjetla uništena. No, tek tada je za njih nastala tragična situacija. Isus je uskrsnuo i ta mala iskra iz Nazareta, postala veličanstvena uskrsna snaga vatre koju više nitko nikad ne može ugasiti. Najveće carstvo u povijesti čovječanstva, stari Rim, trudilo se kroz tri do četiri stoljeća ugasiti, uništi i onesposobi to Svjetlo. Car Konstantin je priznao da je Krist pobijedio i da je u njemu spas.
To Svjetlo nije zemaljsko i nije svjetlost obične svijeće. To Svjetlo je sam Bog, snaga neba, vječnosti.
Tko god upali svoju savjest, svoje srce i svoju volju na toj svijeći, sam postaje svjetlo i najsnažnija životna vatra, koja može sve ogrijati, sve osvijetliti. Što je zlo u svijetu jače, što je više nemorala, zločestoće i nehumanosti, što je mrak jači i gušći, što su ljudi više prikovani uz zemlju, novac, užitke i slavu, to je to Svjetlo jače i sprema svojom snagom prodrijeti u čitav svijet. Nema sumnje, da je središnja osoba današnjeg evanđelja Isus. On dobiva službeno ime koje je anđeo navijestio Josipu u snu. Isus postaje i javno proglašeni Mesija, jer to i znači njegovo ime.
Pođimo još malo u hram Šimunu i udovici Ani koji prvi prepoznaše u djetetu obećanog Spasitelja. Oni stoje pred nama kao primjer ljudi koji traže i nalaze Boga, iako se taj Bog skrivao kao maleno dijete u naručju svoje majke. Onaj koji živi u Bogu.
O kako bismo rado saznali tajnu ovih staraca i pitali ih kako su uspjeli prepoznati onoga, koga su oduvijek očekivali, a nisu ga uspjeli prepoznati učenjaci i službeni vjerski vođe onoga vremena. Evanđelje nam daje odgovor. Šimun je bio pravedan i bogobojazan i iščekivaše utjehu. A za Anu se kaže da je služila Bogu. Evo, u tih nekoliko riječi nalazi se sva tajna. Pravednost – to je prvi uvjet da se može prepoznati Bog. Pravedan u biblijskom smislu jest čovjek koji je drag u očima Božjim. Čekati Gospodina – to je drugi uvjet. Šimun je bio otvoren za Božji dolazak i njegova iznenađenja. Isto tako i Ana je služila je Bogu. i trudila se da Božja prisutnost postane što vidljivija u ovome svijetu. Evo, takvi mogu prepoznati Isusa i pripovijedati, svjedočiti i naviještali ono što su vidjeli.
Obratimo se žarkom molitvom i Majci Mariji, da nam ona preda svoga Sina, kako bismo mogli i mi pjevati Božjim milosrđu kao Šimun, a kad jednom dođe čas susreta s njim, da naša pjesma bude kao i Šimunova: "Sad otpuštaš u miru slugu svoga, Gospodine!"
Foto: Cathopic
