U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Komu da prispodobim ovaj naraštaj? Nalik je djeci što sjede na trgovima pa jedni drugima dovikuju: 'Zasvirasmo vam i ne zaigraste, zakukasmo i ne zaplakaste.' Doista, dođe Ivan. Nije jeo ni pio, a govori se: 'Đavla ima.' Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: 'Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!' Ali opravda se Mudrost djelima svojim.« (Mt 11, 16-19)
AUTOR: p. Stjepan Fridl, glavni urednik
Evanđelje prikazuje Isusa koji se čudi neshvatljivom ponašanju ljudi. Čudni su ti ljudi: s jedne strane se ponašaju kao nezrela i prkosna djeca, s druge strane usuđuju se izreći teške osude o Isusu. U psihologiji čuđenje izaziva jedna situacija koja je u sebi razdijeljena, koja pokazuje nespojive dijelove. Ako se radi o osobi, onda je suprotnost još neshvatljivija. Psihološki kratki spoj u ovom evanđelju je da ljudi nisu željeli prihvatiti Isusa onakvog, kakav se on pokazivao pred njima, nego su ga htjeli „prekrojiti“ po vlastitom nahođenju. Oni su ga htjeli onakvog kakav je bio Ivan Krstitelj. Isus se nije dao ugurati u ničiji kalup, ostao je do kraja dosljedan svom identitetu.
Isus je isti i danas. Obilazi, promatra i pita se u čudu: kakvi su ti moji vjernici koji me žele svesti u vlastite kategorije? Smatraju se pravovjernim katolicima, ali ne žele prihvatiti Papinu odluku da prestanu služiti misu na latinskom jeziku po starom obredu. Smatraju se dobrim vjernicima, ali će se ispisati iz Crkve da ne plate porez. Isus se čudi, kako zapravo ti ljudi misle o Crkvi? Kao o nekom dobrovoljnom udruženju u koje se učlanjuješ, plaćaš članarinu, ali ako je ona previsoka, možeš se ispisati? Crkva nije dobrovoljna udruga, nego obitelj Božjeg naroda. Nismo mi ušli u Crkvu, nego smo se rodili u njoj po krštenju, prema tome nije moguće „ispisati se“ iz nje, kao što se ne može izići iz vlastite obitelji. Isus nas pita, što zapravo mi o njemu mislimo, tko je on za nas? Odgovor ćemo naći na svakoj stranici evanđelja, koje objavljuju pravo lice Isusovo.
Majka Marija nije željela drugačijeg Isus od onog što ga je dobila. Nije se bunila kad njezin poslušni sin ostao u hramu bez njezina dopuštenja, a ona nije mogla shvatiti zašto je to učinio. Nije se bunila kad su njezinog dobrog sina koji je svima činio samo dobro, razapeli na križ kao najgoreg zločinca. Ona je ljubila onog Isusa, kojeg joj je nebo dalo. Neka i nas, Djevica vjerna, nauči, da ne tražimo drugačijeg Isusa od onoga, kojeg nam je Otac nebeski podario.