U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe — zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.« (Mt 18, 12-14)
AUTOR: p. Stjepan Fridl, glavni urednik
Evanđelje počinje Isusovim pitanjem: „Što vam se čini?“ To je takozvano retoričko pitanje, koje ne očekuje odgovor. Takvo pitanje je poticaj, da slušatelji sami donesu svoj zaključak i primjenu o onome, što im je rečeno. Isus govori o zalutaloj ovci, o dobrom pastiru i o nebeskom Ocu. Ovca je sama kriva, što je zalutala, jer je napustila ovčinjak. Pastir je brižan, jer ga ne zanima zbog čega se ovca izgubila, nego ga zanima ovca. Zaključak bi trebao biti jasan: takav je naš nebeski Otac: njega zanima čovjek, a ne čovjekovo lutanje. Dobri otac zalutalog sina nije se zanimao gdje je bio i zašto je sin otišao od kuće, nego ga je zagrlio kao dragog povratnika.
Isus je takav i danas. Poznaje naša lutanja, naše grijehe, slabosti i našu izgubljenost. Zanima ga naša duša, naše srce, naša pamet. Može se izgubiti, zalutati, ali postoji i put povratka. Nastavimo naše razmišljanje i mi jednim pitanjem, ali koje nije više retoričko, nego stvarno: gdje smo mi danas zalutali, gdje smo mi danas izgubljeni? Čini se da je najveće područje naše zalutalosti smisao života. Sam je rekao da se poistovjetio sa siromasima, bolesnima, progonjenima. Pitajmo ga, što se tu zapravo događa? On će nam odgovoriti “retoričkim” pitanjem: „Što vam se čini, što se tu događa?” Upućuje nas da odgovor moramo naći sami. Ali ako ga ne znamo sami naći, vratimo se današnjem evanđelju: “Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih”. Kovid nije kazna Božja, ali opomena jest.
Majka Marija znala je prihvatiti svaku situaciju iz ruke nebeskog Oca: nije se bojala ni Egipta, ni križa, znala je da se uvijek i svuda nalazi u “Božjem prostoru”. Neka nas ona, Djevica premudra, nauči da imamo puno povjerenje u Božju prisutnost i u najtežim momentima našeg života.
