Uvijek kada žureći na radno mjesto prođem Đardin, Grgura Ninskog pa niz skale krenem do ulaska u Dioklecijanovu palaču na samom ulasku kroz Zlatna vrata moram priznati, kao da okrenem stranicu neke knjige koja me svakom stranicom uvodi u svoj svijet. Jednostavno ne možeš ne primjetiti sjajni kamen ulica palače, njezine zidove, njezine divne prozore starih palača i kao da započne priča. Moja priča.

Tako uvijek ostajem zadivljena crkvicom sv. Martina koja me dočeka sa svojom pričom odmah na ulazu u Palaču i za koju kažu da je najmanja crkva na svijetu. Dugačka deset metara, a široka nepuna dva metra. Trebate doći kada njezinu unutrašnjost obasja sunce koje pronađe put kroz njene uske prozore pa njezine kamene zidove pozlati i u najhladnije dane bude toplo.

Treba čuti njezinu povijest i kroz njezine prozore vidjeti što su mogli vidjeli rimski vojnici čuvajući ulaz u Palaču. Čujete odjeke dijetla oblikovanja kamena graditelja Palače i ostanete zadivljeni činjenicom kako su graditelji Palače, koji su tajno bili kršćani, tajno u zidove Palače uklesali znak ribe znak kršćana. Jednostavno vas sve to potakne da krene vaš film svih događanja kroz povijest ovoga grada, ali i našeg postojanja na ovim prostorima. A onda?! Pojavi se onaj predivno poticajni osjećaj da zahvalite Bogu na svom postojanju, na postojanju uopće na ovom prostoru, u ovom vremenu. Osjetite i ponos i obvezu biti dio tog tijeka vremena ali i obvezu da pričate drugima ono što ste čuli i tako pozovete mnoge da posjete ovu crkvu i da, naravno, časte sv. Martina koji je naslovnik ove crkve.

To je bila i moja namjera, da vas pozovem da dođete u ovu crkvu da ostanete zadivljeni našom baštinom koju smo naslijedili i dužni prenijeti je onima koji dolaze. Pored toga, ostat ćete iznenađeni gostoljubivošću sestara dominikanki koje žive u samostanu uz sami crkvu sv. Martina i brinu o njoj.
Zato dođite i vi po svoju priču!

Tekst i fotografije: Zdravka Andrijašević