Pitanje koji je zapravo smisao i sadržaj kršćanskog vjerovanja, danas je puno neizvjesnosti, kao možda nikada ranije u povijesti.

 

Onaj tko je pratio teološka gibanja posljednjih desetljeća, a ne spada u onu vrstu ljudi koji ne misle te sve ono što je novo bez razlike smatraju uvijek boljim, taj će se možda sjetiti drevne priče »O sretnom Ivici«: da bi mu bilo udobnije, po redu je komad zlata, koji mu je bio pretežak, zamijenio za konja, zatim za kravu,  pa za gusku i naposljetku za brus, da bi konačno i njega bacio u vodu, ne gubeći time baš mnogo, naprotiv — bio je uvjeren da je sada u zamjenu za to imao u rukama dragocjeni dar savršene slobode. Koliko je trajala njegova opijenost i kako je smrknut bio trenutak kad se probudio od iluzije tobožnjeg oslobođenja, to dočarati prepušteno je, kao što je poznato, fantaziji čitalaca te priče.

No zar se i zabrinutom kršćaninu danas često ne nameću pitanja kao što su ova: Nije li i naša teologija posljednjih godina u mnogo čemu išla sličnim putem? Zar nije imperativ vjere koji se doživljavao kao preveliko opterećenje tumačila tako da ga je smanjivala, doduše svaki put samo toliko da ništa bitno nije bivalo izgubljeno, ali ipak toliko da se je odmah zatim mogao učiniti slijedeći takav korak? I zar ubogi Ivica, tj. kršćanin koji se bezazleno dao voditi od promjene do promjene, od interpretacije do interpretacije, ne drži u rukama, umjesto zlata kojim  je započeo, još samo brus, tako da bi mu na kraju i njega najbolje bilo baciti? Doduše, takva bi pitanja bila nepravedna kad bismo ih postavljali odveć globalno. Jer, ne može se zapravo ni tvrditi da je »moderna teologija« uopće i pošla takvim putem.

 

No isto se tako ne može poricati ni to da postoji nadaleko prošireno raspoloženje koje podržava takvu sklonost gdje se stvarno  prelazi od zlata na kamen. Toj se sklonosti, naravno, ne može suprotstaviti samo tako što će se uporno naglašavati plemenita kovina čvrstih formula prošlosti, jer i to ipak ostaje tek komad kovine, to jest opterećenje, umjesto da snagom svoje vrijednosti zaista oslobađa.

 

Odatle upravo izvire i nakana ove knjige. Ona želi pomoći da se vjera ponovno shvati kao omogućenje istinske čovječnosti i u našem današnjem svijetu, ona je želi nanovo protumačiti  pazeći na to da je ne pretvori u besadržajan govor koji tek s mukom može prikriti potpunu duhovnu  prazninu. Knjiga je nastala iz predavanja što sam ih držao u ljetnom semestru 1967. u Tubingenu za slušače svih  fakulteta. Ono što je gotovo pred pola stoljeća na ovom sveučilištu majstorski postigao Karl Adam svojom knjigom »Bit katolicizma« (Wesen des Ka- tholizismus), to bi sada, u izmijenjenim uvjetima naše generacije, htjela postići i ova knjiga. 

 

- iz predgovora, "Uvod u kršćanstvo", Joseph Ratzinger