Od rujna 1830. do rujna 1831. godine, Djevica se ukazala barem pet puta, ali je najznačajnije ono ukazanje od 27. studenoga 1830. godine.
Godine 1835. ustanovljena je kanonska komisija koja će utvrditi istinitost viđenja sestre Katarine Labouré. Sam pariški nadbiskup 18 mjeseci kasnije dao je kovati Čudotvornu medaljicu. Od tada se po svemu svijetu šire čudotvorne medaljice. Najveći apostol širenja pobožnosti Majci Božjoj od čudotvorne medaljice u dvadesetom stoljeću bio je Vitez Bezgrešne, svećenik konventulac, mučenk Auschwitza – sveti Maksimiljan Kolbe.
Različite pojave nadnaravnog reda bile su odgovor Neba. Naravno, događaji su prošli, ali trijezni ljudi, koji uče povijest i koji se drže dobrih savjeta, shvatit će ih kao trajnu opomenu; oni će znati da krvavi događaji opet mogu naići, osobito kad se kratkovidnost ljudi udruži s kratkim pamćenjem. Strašni događaji redat će se u sve strašnijim reprizama, a ono malo sredstvo, koje je Nebo, posredstvom naše Gospe, naše Pomoćnice i Zagovornice, dalo da se iskuje na zemlji, kao da je zaboravljeno; tako se rijetko nosi čudotvorna medaljica oko vrata, i u danima pred veliku katastrofu, koju, ovaj put, najavljuju i mistici, i učenjaci i političari!
Od rujna 1830. do rujna 1831. godine, Djevica se ukazala barem pet puta, ali je najznačajnije ono ukazanje od 27. studenoga 1830. godine.
Sestra Katarina Labouré ovako je svjedočila o tim pojavama: „To je bilo 27. studenoga 1830. godine, u subotu pred nedjeljom Došašća … Bila sam uvjerena kako ću vidjeti Presvetu Djevicu … živjela sam u toj nadi…
U pet i pol sati navečer, nekoliko trenutaka poslije početka meditacije, u velikoj tišini, učini mi se kako dolazi neki šum od tribine, s one strane gdje je bila slika svetog Josipa, šum poput šuštanja svile.
Pogledavši ovamo, primijetih Presvetu Djevicu u visini slike svetoga Josipa. Presveta Djevica bijaše uspravna; srednjeg stasa, u dugoj haljini od bijele svile, načinjene „á la vierge”, kako se to kaže, s ravnim rukavima, s bijelim velom, koji joj pokriva glavu i doseže, sa svake strane, do gležanja…
Nogama se oslanjala na jednu bijelu kuglu, zapravo bila je to polukugla, ili mi se bar ukazalo pola kugle; pod nogama joj je bila zmija, zelenkaste boje, sa žutim mrljama; osim toga, ona je u rukama držala kuglu koja je predstavljala globus, a ruke je držala u visini želuca, na jedan blagi način; oči su joj bile jedno vrijeme okrenute k nebu, a onda opet spuštene. Njezina pojava bješe divna i ja je ne mogu opisati…
Kad je globus iščeznuo, Presveta Djevica je raširila ruke. Primijetih prstenje na njezinim rukama; na svakom prstu su bila po tri prstena: najveći su bili u blizini šake, oni srednje veličine u sredini i na kraju oni najmanji, i svaki prsten bio je prekriven draguljima razmjerne veličine. Zrake sve ljepše jedna od druge izbijale su iz tih kamena, najveći su zračili najvećim zrakama, a oni najmanji najmanjim, produžujući se, zrake su se sve više širile, tako što je pri dnu sve bilo ispunjenom tim zrakama i ja nisam mogla vidjeti svojih nogu… U trenutku, dok sam je promatrala, Presvetu Djevica spusti pogled i zagleda se u me.
Začuh glas, koji mi reče ove riječi: „Ova kugla koju vidiš predstavlja cijeli svijet, osobito Francusku … i svaku osobu posebno …” Tu se ja ne mogu izraziti o svemu onome, što sam doživjela i što sam ugledala, o ljepoti i sjaju tih lijepih zraka … „To je simbol milosti, što je izlijevam na sve one koji je traže”; dio globusa, gdje su se najviše izlijevale, bijaše Francuska. Učini mi da shvaćam kako je prijatno moliti Presvetu Djevicu i kako je ona puna blagosti prema svima, koji je mole, koje milosti dijeli svima, koji ih traže, i koju radost ona osjeća, dijeleći im milost…
U tom trenutku … stvori se jedna slika oko Presvete Djevice, pomalo ovalna, na kojoj bijahu napisane ove riječi u polukrugu, polazeći od njezine desne ruke, pa nad njezinom glavom i završavajući u visini njezine lijeve ruke: „O MARIJO, BEZ GRIJEHA ZAČETA, MOLI ZA NAS, KOJI SE TEBI UTJEČEMO” – pisalo je to zlatnim slovima. Tada začuh jedan glas, koji mi reče: „Učini, učini da se iskuje medalja po ovom uzoru, svi oni koji je budu nosili s blagoslovom i koji pobožno budu molili ovu kratku molitvu, noseći medaljicu o vratu, primit će velike milosti: milosti će biti obilne za one osobe koje je budu nosile s povjerenjem …”
Za trenutak učini mi se, kako se slika okrenula. Na drugoj strani medalje vidjeh monogram Presvete Djevice načinjen od znaka M, dva Srca, Isusa i Marije, koje sam razlikovala jer je jedno bilo okruženo krunom od trnja, a drugo probodeno mačem. Oko medalje bila je kruna od dvanaest zvijezda.
Radoznala, da saznam što treba ispisati na poleđini medalje, jednog dana u meditaciji, učini mi se kako čujem glas koji mi reče: M i dva srca kažu dosta”. U jednom kasnijem ukazanju, tijekom prosinca 1830. godine pojavi se Djevica, ne više u visini slike Josipa, već u blizini Svetohraništa, i nešto natrag; Presveta Djevica bila je obučena kao ranije i u rukama je držala zemaljsku kuglu, koju je prikazivala Našem Gospodinu; i tada su njezine ruke zračile.
„Moje dijete”, ona još jednom objasni vidjelici, „ova kugla predstavlja cijeli svijet, posebno Francusku, i posebno svaku dušu. Zapamti dobro: Cijeli svijet, posebno Francusku i posebno svaku dušu”. Ovi dragulji iz kojih ne izbija ništa, to su milosti koje su zaboravili da od mene traže.”
Treba zabilježiti, kako je još i prije rođenja Djevice Marije u regionu Chartres, galski narod prihvatio Izaijino proročanstvo, kako će „jedna Djevica začeti i roditi sina” (Iz 7). Priscus, kralj Chartresa, posvetio je „Virgini Pariturae”, Djevici koja će roditi, svoje kraljevstvo i svoje podanike. Notre-Dame de Sous-Terre, u Chartresu, je tako najstarije svetište na svijetu posvećeno Djevici Mariji.
Vidimo kako Djevica Marija vrši prvi čin posredovanja: Prikazanje, ali, kao Posrednica između Isusa i ljudi, ona i moli i dijeli milosti. Vidjeli smo u izjavama Katarine Labouré, da je Djevica Marija bila u nebo uprla pogled pun molbe, dok je širila ruke izlijevajući milosti. Zrake, koje su izbijale iz prstenja, predstavljale su milosti, što ih daje osobama koje ih traže. Te su zrake tako guste da preplavljuju svjetlošću čitav globus.
Ako je neko mjesto više osvijetljeno na toj kugli, nije to zato što su neki narodi počašćeni, već što su se neki narodi, kao i neki ljudi, više odazvali. Taj neobični događaj u Rue du Bac dugo je ostao tajna. Mladoj, nekoj, neiskusnoj novakinji nije bilo lako ostvariti Gospinu zapovijed. Ona se obratila svome ispovjedniku i on se kod poglavara zauzeo za ostvarenje toga naloga. Ipak, nije otkrio tajnu tko je bila ta vidjelica Bezgrešne Gospe.
Godine 1835. ustanovljena je kanonska komisija koja će utvrditi istinitost viđenja sestre Katarine Labouré. Sam pariški nadbiskup 18 mjeseci kasnije dao je kovati Čudotvornu medaljicu. Od tada se po svem svijetu šire čudotvorne medaljice. Najveći apostol širenja pobožnosti Majci Božjoj od čudotvorne medaljice u dvadesetom stoljeću bio je Vitez Bezgrešne, svećenik konventulac, mučenk Auschwitza – Sveti Maksimiljan Kolbe.
Izvor: medjugorje-news.com
