Ja sam fra Ivica Vrbić, član Hrvatske kapucinske provincije svetog Leopolda Bogdana Mandića, svećenik i misionar u Boliviji. Potječem iz srednje Bosne, župe svetog Josipa Zavidovići. Zbog ratnih neprilika s obitelji sam krenuo u izbjeglištvo, najprije u Zagreb, zatim u Vinkovce, te kraće vrijeme u Gvozd. Srednju školu pohađao sam u Varaždinu kao đak kapucinskog konvikta. U međunarodni novicijat sam stupio u rujnu 2001. godine u talijanskom mjestu Santarcangelo di Romagna, gdje sam godinu dana kasnije položio i prve zavjete. Studirao sam i diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Doživotne zavjete položio sam u Zagrebu 2006. godine. U zagrebačkoj katedrali 2008. godine zaređen sam za đakona, a 2009. za svećenika. U zagrebačkoj dubravi, u župi svetog Leopolda vršio sam đakonski praktikum, zatim dvije godine bio župni vikar, te četiri godine upravitelj župe. U isto vrijeme bio sam Nacionalni duhovni asistent Franjevačke mladeži od strane kapucina, te gvardijan i savjetnik Provincije.
U siječnju 2016. godine primam misijski križ te odlazim u misije u Boliviju.

Ova tekuća godina šesta je godina moga misijskog djelovanja u Kapucinskoj Delegaturi u Boliviji. Djelujem u misiji Minero, nadbiskupija Santa Cruz, koja civilno gledajući prostorno obuhvaća dvije općine s približno 50 000 stanovnika, dok u crkvenom smislu skrbimo za župu Minero te jednu «skoro župu Fernandez Alonso» (ovo je službeni naziv). Pored ova dva mjesta misijski, odnosno evangelizacijsko-socijalno, djelujemo na 20 filijala rasprostranjenih na skoro 1400 kvadratnih kilometara, međusobno povezanim većinom makadamskim i zemljanim putevima koji u vrijeme kišne sezone postaju teško prohodni, a često i neprohodni.

Imam snažan osjećaj da je u ovom dijelu Bolivije više nego li ekonomska prisutna velika moralna kriza koja koči i duhovni rast ovoga naroda. Više od dvije trećine parova živi u konkubinatu (nisu ni civilno ni crkveno vjenčani) što omogućuje partnerima slobodu u raskidanju prijašnje i lakši početak nove veze. Premda se neki od parova odlučuju za ženidbu, to sigurno neće učiniti u neparnoj godini, jer je prema sinkretističkom shvaćanju vjere takav brak u samom početku osuđen na propast. Oko 65 % djece odrasta u obiteljima bez prisustva bioloških očeva. Mnogi od njih su ostavljeni djedovima i bakama ili krsnim kumovima dok roditelji započinju novu vezu s novim partnerima. Na veliku žalost nerijetko je prisutno seksualno iskorištavanje djece i maloljetnika od samih članova obitelji. Toliko puta majke zatvaraju oči i usta nad zlostavljanjem djece od strane očuha zbog ekonomskih razloga, jer same ne bi mogle prehraniti svoju djecu. U samo jednoj općini naše župe u prošloj godini je zabilježeno više od 400 maloljetničkih trudnoća, većina njih ispod 16 godina. Bolivija je čini se jedina zemlja na svijetu u kojoj je zakonom dopušten rad maloljetnika iznad 14 godina, a u slučaju kada zarađuju za «vlastite potrebe» dopušten je i rad djece počev od desete godine života. Toliko izranjeno djetinjstvo, a i mladost, ne obećava blistavu budućnost ali nama misionarima predstavlja pravi izazov da Kristovim uskrsnućem ozdravimo njihova srca i damo im nadu u sretniju budućnost.

Djelujući više od pet godina u misijama shvaćam da na poseban način ovdje živimo Poslanje apostola iz Matejeva Evanđelja: «Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!». Doživljavam da je Evangelizacija zapravo skup različitih djelovanja za dobro čovjeka, te da smo poslani manje propovijedati riječima koliko više djelima.