Dragi prijatelji, kao što prepoznajete, u ovoj našoj misli vodilji radi se o riječima našega Gospodina i jedinog Spasitelja Isusa Krista koje je uputio izravno Bogu Ocu. Bio je to božanski govor koji je išao od Sinovljeva prema Očevu Srcu. No, da bismo što bolje i potpunije shvatili taj Isusov, možemo reći, božanski usklik, promotrimo još dvije rečenice koje je izrekao u toj misaono molitvenoj cjelini. Pa poslušajmo je pažljivo: „U ono vrijeme reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.“ (Mt 11,20-27).
U tim predivnim riječima vječnog Sina vječnom Ocu nalazi se neizmjerno i tajanstveno bogatstvo odnosa koje vlada unutar Presvetog Trojstva. Iz tog bogatstva trojstvenog odnosa nastalo je sve što postoji. Radi se, dakle, o bogatstvu darivanja, zapravo neprestanog i nepresušnog sebedarja koje se iz Presvetog trojstva prelilo na sve stvoreno. Iz tog božanskog sebedarja, kao najuzvišeniji plod, proistekao je i čovjek (muško i žensko) koji je stvoren na sliku Božju, kako nam svjedoči riječ Božja, odnosno Biblija.
No, kako nam je već poznato, neki duhovi koje nazivamo pobunjeni anđeli ili zlodusi, u svojoj slobodi koju su primili od Presvetog Trojstva, nisu htjeli prihvatiti tu Božju logiku neprestanog i nepresušnog sebedarja. Zašto? Zato što su se odlučili zatvoriti u vlastitu narcisoidnu samodopadnost. Budući da je njihova samodopadnost u otvorenoj protivnosti s Božjim sebedarjem, ona se pretvorila u otvoreno neprijateljstvo prema Bogu i svemu što je stvorio. Vođa pobunjenika na osobit način okomio se na čovjeka. Zašto? Zato što je čovjek stvoren na sliku Božju i na taj način postao Božji miljenik umjesto njih. Nažalost, đavolska lukavost uspjela je i u čovjeku poljuljati povjerenje u Boga, a onda i pad u grijeh neposluha. No, kako već znamo, time nije zaustavljeno neprestano i nepresušno Božje sebedarje koje je na otpad ljudi reagiralo neočekivanim, veličanstvenim i tajanstvenim potezom kojega nazivamo spasenjem. Naravno, spasenje nije neki dobrohotni magloviti pojam, niti je čin čarobno-svetog štapića, već se radi o činu Trojstvene ljubavi koja se ostvarila i darovala ljudima kroz osobno vazmeno djelo utjelovljenog Spasitelja, koji je jedan od Trojice, Druga Božanska osoba, Sin Božji Isus Krist.
Draga moja braćo i sestre usprkos svim poukama koje na ovaj ili onaj način stižu do nas, postoji realna opasnost da neki veliki i po svom sadržaju spasonosni pojmovi i riječi, ostanu samo u sferi teorije, tj. da se nikad ne utjelove u naš svakodnevni i konkretni život, u naša djela. Jedan od tih pojmova je i spasenje, odnosno nosilac tog spasenja – jedini Spasitelj Isus. Da nije tako, kako bismo razumjeli činjenicu da neki koji se izjašnjavaju kao vjernici, čak i pohađaju neka liturgijska slavlja i razne vjerske skupove i obavljaju sakramentalne čine, a njima možemo pridružiti i neke službenike oltara, aktivno surađuju s neprijateljem vlastitog spasenja. Teorijsko napuhano znanje, prazni formalizam i frazeologija zadržala ih je u prolaznom svijetu tame, svijetu koji nije prihvatio jedinog Spasitelja već je ostao u stanju pobune protiv Boga i sve do sada stvara i nudi uvijek nove spasitelje.
Da bismo što bolje i ispravnije razumjeli našu misao vodilju otvorit ćemo 10-to poglavlje Lukina evanđelja i pogledati širi kontekst iz kojega je uzeta. Dakle, evanđelist Luka navodi te Isusove riječi, nakon što je iznio njegov govor u kojem je izrekao prijekor, odnosno prijetnju neobraćenim gradovima u kojima je naviještao evanđelje. A te prijetnje su zaista ozbiljne. Poslušajmo ih: „13Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi već, sjedeći u kostrijeti i pepelu, činili pokoru. 14Ali Tiru i Sidonu bit će na Sudu lakše negoli vama. 15I ti, Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u Podzemlje ćeš se strovaliti.“ (Lk 10,13-15). Nakon tih riječi evanđelist opisuje susret Isusa sa sedamdesedvojicom učenika koji su se vratili s terena i radosno se pohvalili kako su im se i zli duhovi pokoravali. Na to im je Isus odgovorio ovako: „Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. 19Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. 20Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.“ (Lk 10,18-20). I tek nakon te dvije zanimljive intervencije, dakle nakon izrečene prijetnje neobraćenim gradovima i pouke sedamdesetdvojici radosnih učenika o pravoj radosti, Isus pred prisutnima nastupa kao Onaj koji je u stalnom kontaktu sa svojim Ocem i Duhom Svetim. A govorom koji će uslijediti daje im snažnu pouku, odnosno tumačenje i svjedočanstvo tko je On u svojoj biti. Pa stoga s punom pozornošću poslušajmo što je rekao: „21U taj isti čas uskliknu Isus u Duhu Svetom: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo. 22Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin – doli Otac; niti tko je Otac – doli Sin i onaj kome Sin hoće da objavi.« 23Tada se okrene učenicima pa im nasamo reče: »Blago očima koje gledaju što vi gledate! 24Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!“ (Lk 10,21-24).
Sve što upravo čusmo iz Lukina evanđelja nije bilo namijenjeno samo onima koji su u tom trenutku bili pred njim, već svima do kojih će riječ Božja na bilo koji način stići. Naravno, tako i nama. Tijekom povijesti, mnogi su čuli, neki čitali, a drugi dugo studirali evanđeoske tekstove, no plodovi su ipak tako različiti. Ta različitost u plodnosti slušanja, proučavanja i prihvaćanja riječi Božje očitovala se, kako se kaže na licu mjesta, dok je Isus još govorio. Evanđelja nas izvještavaju da su mnogi dolazili slušati što to Isus govori i čini. Bilo je tu priprostih ljudi iz židovskog naroda, ali je bilo i onih koji potječu iz tzv. poganskih naroda. Motivi dolaska na Isusove propovijedi bili su različiti. No nakon onoga što su čuli i vidjeli, premda različiti mnogi su postali veoma slični. Po čemu? Po prihvaćanju Isusa i njegove poruke.
No, vjerujem da svi znamo kako je na njegove propovijedi dolazila i tzv. društvena i vjerska elita toga vremena. A u najvećem dijelu nju su sačinjavali pismoznanci, svećenici, farizeji i neke druge religijske skupine. Svima njima je bilo zajedničko to što su bili samouvjereni da posjeduju veliko znanje o Bogu i da imaju s njim bliski odnos, da su za razliku od drugih, umni i mudri i da samim tim jedino oni imaju pravo ljudima tumačiti riječ Božju i određivati što je ispravno, a što nije, što je dobro a što je zlo. Međutim, njihovi brzi, česti, a ponekad i veoma oštri sukobi s Isusom pokazuju nešto drugo. Što? Pokazuje da njihovo tobože veliko znanje o Bogu i njihov tobože bliski odnos s njim, njihova umnost i mudrost ne počivaju na Božjoj istini, već na njihovoj samopromociji. Ta matrica različitih odnosa s Isusom Kristom zadržana je do danas, a tako će biti do njegova drugog dolaska.