U čudesno jednostavnom i nepojmljivo svetom događaju utjelovljenja Boga u naš svijet zapisan je i nov način susretanja Boga s čovjekom. Pogledamo li tko su protagonisti božićnog događaja vidjet ćemo da se radi o ljudima priprosta i neugledna podrijetla, ali ljudima široke i otvorene duše, primjerne čovječnosti i srdačne topline. No, nakon njih, u božićnoj povorci stoje i ugledni bogotražitelji, mudraci koji žeđaju za istinom. Upravo u tim osobama: Mariji i Josipu, pastirima i magima na neki se način zrcali nov način susretanja Boga i čovjeka, čovjeka i Boga. Bog se od tada prepoznaje samo srcem koje voli, samo očima koje vide potrebu, samo naklonošću koja je sprermna pomoći, samo traženjem koje završava poklonstvom. Stoga su protagonisti božićnih događanja nekad zapravo simboli svakog susretanja čovjeka s Bogom. Pa i današnjega. U takvim se okolnostima susreće Bog po Isusu Kristu. Nije bez razloga veliki teolog Romano Guardini rekao: “Sav se život sastoji od samih prigoda za susret s Kristom.” A novorođenog Krista nisu susreli oni koji su se gostili po sjajnim dovorovima, niti oni koji su sjedili u palačama moći, niti su ga susreli hramski službenici i pismoznanci. Susreli su ga oni koji su bili spremni pomoći. Otada civilizacija ljubavi ne prestaje biti izazov za istinski susret s Bogom.
Bog je u Isusu pokazao koje su čovjekove mogućnosti. Buđenje tih mogućnosti, oslobađšajući resurse koje su sebi nosimo, kidanje strahova, raskidajući s predrasudama ili nevjerama, odljepljujući se od svijeta slika i pojmovlja kojima smo gradili boga, mi pokazujemo da smo shvatili inkarnacijusku – utjelovljenjsku, logiku ili zbilju, kako god hoćete. Ustvari, čovjek je u Isusu dotaknuo svoje neslućene mogućnosti. One su katkad u opreci sa svime što može željeti religiozni zakon, ali su u isto vrijeme katapulti koji probijaju prema neslućenom. Ako je kršćanstvo danas u pitanju onda nije u pitanju Božićno otajstvo, već mi koji smo se zaustavili na efemernom, na onom što zaglušuje i zagušuje božanske mogućnosti koje nam stoje na raspolaganju. Ne kaže uzalud apostol Petar da smo «obdareni svime što nam je potrebno za spasnje». Dakako, prihvativši tu religioznu terminologiju, lako možemo shvatiti koliko taj božanski temelj postoji. Treba ga probuditi. Upravo onako kako je Isus onoga bolesnika pred lječilištem u Siloamu, jer ga nije imao tko pogurnuti u izlječivu vodu, izliječio.
Taj čudesni Isus bio je izvan zakona, rođen je u najnemogućije vrijeme, u okolnostima posve protivnima za bilo što «moguće». No, da je računao na ono što je «moguće» u granicama tadašnjeg religioznog sustava vjerojatno nikad ništa ne bi ni pokušao. Zabavljeni povijesnim Isusom zaboravljamo njegovu stvarnu zadaću – prepoznavati božansku narav u sebi i udrugima.
