Sv. Toma Akvinski na više je mjesta izlagao o Očenašu.[1] Evo hrvatskoga prijevoda devetoga članka 83. pitanja drugoga odsjeka drugoga dijela[2] Sume teologije.[3] Napisano je u Parizu godine 1272.

Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, II.–II., 83. pitanje, 9. članak

Je li sedam prošnja Gospodinove molitve prikladno doznačeno?

Pristup devetomu pitanju. Čini se da se sedam prošnja Gospodinove molitve neprikladno doznačuje.

Razlozi za dvojbu

1. Isprazno je naime tražiti ono što uvijek jest. A Božje je ime uvijek sveto, prema Luki: „sveto je ime njegovo“ (1, 49). Isto tako, Njegovo je kraljevstvo vječito, prema Psalmu: „Kraljevstvo tvoje, Gospodine, kraljevstvo je svih vjekova“ (145, 13). Također, Božja se volja uvijek ispunjava, prema Izaiji: „izvršit ću sve što mi je po volji“ (46, 10). Stoga je isprazno tražiti da se sveti ime Božje, da dođe kraljevstvo njegovo i da bude volja njegova.

2. Nadalje, prječe je odstupiti od zla nego postići dobro. Stoga se čini neprikladnim iznositi prošnje koje se odnose na postizanje dobra prije onih koje se odnose na uklanjanje zla.

3. Osim toga, nešto se ište upravo za to da bude dano. Ali glavni Božji dar jest Duh Sveti i ono što nam se daje po Njemu. Stoga se čini da su prošnje neprikladno dodijeljene, jer ne odgovaraju darovima Duha Svetoga.

4. Zatim, prema Luki, u Gospodinovoj molitvi navodi se samo pet prošnja, kao što se vidi iz jedanaestoga poglavlja. Stoga je bilo suvišno da Matej nabraja sedam prošnja.

5. Konačno, čini se ispraznim nastojati pridobivati naklonost Onoga tko nas je pretekao svojom dobrohotnošću. A Bog nas je već preduhitrio svojom dobrostivošću, „jer On nas prije uzljubi“ kako se kaže u Prvoj Ivanovovoj (4, 19). Stoga je suvišno upućivati prošnje: „Otče naš, koji jesi na nebesima…“, koje kao da sežu za stjecanjem Božje blagohotnosti.

Ali protiv

Ali protiv toga dovoljan je ugled Krista koji je ustanovio ovu molitvu.

Odgovoram

Odgovaram kako treba reći da je Gospodinova molitva najsavršenija, jer, kako Augustin kaže u Pismu Probi o moljenju Boga: „ako molimo pravilno i prikladno, ništa drugo ne možemo reći, nego ono što se nalazi u toj Gospodinovoj molitvi“.[4] Budući da je molitva na neki način tumač naše želje kod Boga, pravilno moleći tražimo samo ono što smo sposobni ispravno željeti. U Gospodinovoj pak molitvi ne samo da se moli sve što možemo ispravno željeti, nego i redoslijedom kojim to treba željeti, tako da nas ova molitva uči ne samo tražiti, nego i uobličuje cijelo naše duševno stanje (affectus). Stoga je očito kako u želju prvo dolazi svrha, a zatim sredstva koja tomu služe. A naša je svrha Bog. Prema Njemu naše duševno stanje teži dvostruko: na jedan način kako hoćemo slavu Božju, a na drugi način kako želimo uživati ​​u Njegovoj slavi. Od toga se prvi odnosi na ljubav (dilectionem) kojom ljubimo samoga Boga, a drugi se odnosi na ljubav kojom sebe ljubimo u Bogu. Stoga se prvom prošnjom izražava: „Sveti se ime tvoje“, a time molimo slavu Božju. Drugom se navodi: „Dođi kraljestvo tvoje“, a time molimo da prispijemo u slavu Njegova kraljevstva.

Za rečenu pak svrhu nešto nas usmjerava dvostruko, na jedan način po sebi, a na drugi način slučajno. Po sebi je dobro ono što je korisno za svrhu.[5] A nešto je za svrhu blaženstva korisno dvojako. Na jedan način, izravno i osobito, prema zasluzi kojom zaslužujemo blaženstvo pokoravajući se Bogu. I u odnosu na to moli se: „Budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji.“ Na drugi način sredstveno i kao da nam pomaže da zaslužimo. A toga se tiče ono kad se govori: „Kruh naš svagdanji daj nam danas“, bilo da se pod tim razumijeva svetootajstveni kruh, čije svakodnevno uživanje koristi čovjeku, a u čemu se također razabiru svi ostali sakramenti, bilo da se također shvaća tjelesni kruh, kao da se pod kruhom poima „sva dostatnost hrane“, kako kaže Augustin u Pismu Probi,[6] jer je Euharistija poglaviti sakrament, a kruh je poglavito jelo: tako u Evanđelju po Mateju (6, 9) čitamo, nadpostojni (supersubstantialem), tj. poglaviti (praecipuum), kako tumači Jeronim.[7]

Stjecajem pak prilika prema blaženstvu se usmjeravamo uklanjanjem preprjeka.

Tri su preprjeke našemu postizanju blaženstva.

Prva je dakako grijeh, koji izravno isključuje iz Kraljevstva, prema Prvoj Korinćanima: „Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstvo Božje“ (6, 9–10). Na to se odnose riječi: „Oprosti nam duge naše.“

Druga je napast. Ona nas sprječava od obdržavanja Božje volje, a na nju se misli kada se govori: „I ne uvedi nas u napast“. Pri tome ne tražimo da ne budemo iskušani, nego da ne budemo svladani kušnjom, to jest da ne budemo uvedeni u napast.

Treće, sadašnja kažnjivost koja sprječava dostatnost života. U odnosu na to govori se: „Izbavi nas od Zla“.

Otklanjanje poteškoća

Odgovor na 1. razlog. Kao što Augustin kaže o Gospodinovu govoru na Gori, kada kažemo: „Sveti se ime tvoje, to se ne moli kao da Božje ime nije sveto, nego neka bi ga ljudi smatrali svetim“,[8] što se odnosi na širenje Božje slave u ljudima.

Kada se kaže: „Dođi kraljevstvo tvoje“, to nije rečeno kao da Bog sada ne vlada, nego, kako Augustin piše Probi, „potičemo našu želju za tim Kraljevstvom, da nam dođe i da mi u njemu zavrijedimo kraljevati“.[9]

Ono što se govori: „Budi volja tvoja“, pravilno valja razumjeti kao: „Neka se opslužuju tvoje zapovijedi!“.

„Kako na nebu tako i na zemlji“, to jest neka to čine „kako anđeli, tako i ljudi“.[10]

Stoga će ove tri prošnje biti savršeno ispunjene u budućem životu; a ostale četiri pripadaju potrebama sadašnjega kao što Augustin kaže u Rukoveti.[11]

Odgovor na 2. razlog. Budući da je molitva tumač želje, poredak prošnja ne odgovara redoslijedu izvršenja, nego rasporedu želje ili nakane. Pri tomu je svrha navedena prije nego ono što što je usmjereno prema njoj, kao što je i postizanje dobra navedeno prije uklanjanja zla.

Odgovor na 3. razlog. Augustin pišući o Gospodinovu govoru na Gori prilagođava sedam prošnja Očenaša (Matej 6, 9–13) sedmerim darovima Duha Svetoga (Izaija 11, 2–3) i blaženstvima (Matej 5, 3–9) govoreći: „Ako je strah Božji ono po čemu su blaženi siromasi duhom, molimo da se Božje ime sveti u ljudima neokaljanom bogobojaznošću. Ako je pobožnost ono po čemu su blaženi krotki, molimo da dođe kraljevstvo Njegovo, kako bismo bili krotki i ne bismo Mu se opirali. Ako je znanje ono po čemu su blaženi koji žaluju, molimo da bude volja Njegova, jer tako ne ćemo tugovati. Ako je jakost ono po čemu su blaženi koji su gladni, molimo da nam se kruh naš svagdanji dâ danas. Ako je savjet ono po čemu su blaženi milosrdni, otpustimo duge da se nama naši otpuste. Ako je umnost ono po čemu su blaženi čisti srcem, molimo da nemamo dvostruko srce slijedeći vremenite stvari, od čega bivaju napasti u nama. Ako je mudrost ono po čemu su blaženi mirotvorci, jer će se sinovima Božjim zvati, molimo da budemo izbavljeni od Zla zato što će nas upravo to izbavljenje učiniti slobodnim sinovima Božjim“.[12]

Odgovor na 4. razlog. Kao što Augustin kaže u Rukoveti, „Luka nije uključio sedam, nego pet prošnja u Gospodinovu molitvu. Pokazuje da je treća prošnja na neki način ponavljanje dviju prethodnih. Mimoilazeći je, omogućuje da se još bolje shvati“,[13] kako Božja volja osobito teži k tomu da spoznamo Njegovu svetost i da s Njim kraljujemo. Posljednju prošnju koju donosi Matej, „izbavi nas od Zla“, Luka je izostavio, tako da svatko može znati da će biti izbavljen od Zla ako ne bude uveden u napast.

Odgovor na 5. razlog. Molitva se ne prinosi Bogu da bismo Ga privoljeli, nego da bismo u sebi potaknuli povjerenje traženja. A ono se u nama osobito pobuđuje promišljajući:

• Njegovu ljubav prema nama, kojom hoće naše dobro, i stoga govorimo: „Otče naš!“, i
• Njegovu izvrsnost, kojom može, i zato govorimo: „koji jesi na nebesima“.

sv. Toma Akvinski

preveo i bilješkama popratio Petar Marija Radelj

latinski izvornik
češki prijevod
poljski prijevod
engleski prijevod
francuski prijevod
kastilski prijevod
njemački prijevod
portugalski prijevod
talijanski prijevod

[1] Sveti Toma Akvinski (1225.–1274.) o Očenašu je ostavio cjeline u:

• Spisu o knjigama Mislî, knjizi, 34. razlučivanju, 1. pitanju, 6. članku (napisano u Parizu oko 1255.) (latinski izvornik);
• Razlaganju Matejeva Evanđelja, o poglavlju 6. (napisano u Parizu 1269./1270.: zapis Petra iz Andrije, zapis Leodegarija iz Besançona);
• Sumi teologije, II.–II., pitanju, 9. članku (napisano u Parizu 1272.);
• deset korizmenih propovijedi održanih u Napulju od 20. veljače do 1. ožujka 1273., što je njegov slušatelj i suradnik pribilježio u djelo Expositio orationis Dominicae. Na hrvatski preveo fr. Augustin Pavlović (1916.–2004.) kao Izlaganje o Gospodnjoj molitvi; tiskano u: Sv. Toma Akvinski, Stožeri kršćanske vjere, Split, 1981., str. 103–138 (Symposion, XVI);
• Sažetku teologije, knjizi, 4.–10. poglavlju (napisano u Napulju 1273.).

[2] U drugom odsjeku drugoga dijela (secunda secundae) Sume teologije sv. Toma Akvinski raspravlja o krjepostima:

bogoslovnim:

• vjere (pitanja 1.–16.),
• ufanja/nade (pitanja 17.–22.),
• ljubavi (pitanja 23.–46.),

stožernim:

• razboritosti (pitanja 47.–56.),
• pravednosti (pitanja 57.–122.),
• jakosti (pitanja 123.–140.) i
• umjerenosti (pitanja 141.–170);

djelima koja se posebno odnose na određene ljude:

• darovima znanja (pitanja 171.–175.),
• darovima govora (pitanja 176.–177.) i
• darovima čudesa (pitanje 178.) te

raznolikosti života (pitanja 179.–182.) i životnim stanjima (pitanja 183.–189.).

U poglavlju o pravednosti kao krjeposti pratilice pravednosti obrađuje: religioznost (pitanja 81.–100.), pijetet (pitanje 101.), opsluživanje (pitanja 102.–119.) i pravičnost (pitanje 120.).

O krjeposti religioznosti izlaže što je ona po sebi (pitanje 81.), njezine glavne unutarnje čine, tj. pobožnost (pitanje 82.) i molitvu (pitanje 83.).

Pitanje 83. o molitvi sastoji se od 17 članaka:

1. Je li molitva čin moći težnje ili spoznaje?
2. Dolikuje li se Bogu moliti?
3. Je li molitva čin religioznosti?
4. Trebamo li se samo Bogu moliti?
5. Trebamo li tražiti nešto određeno kad molimo?
6. Trebamo li tražiti vremenite stvari kad molimo?
7. Trebamo li moliti za druge?
8. Trebamo li se moliti za svoje neprijatelje?
9. Sedam prošnja Gospodinove molitve
10. Je li molitva primjerena razumnomu stvorenju?
11. Mole li se svetci na nebu za nas?
12. Treba li molitva biti glasna?
13. Je li u molitvi potrebna pozornost?
14. Treba li molitva trajati dugo?
15. Dobivaju li grješnici nešto od Boga molitvom?
16. Je li molitva zaslužna?
17. Različite vrste molitve

[3] Suma teologije sastoji se od dijelova (pars: prvi [I.], prvi odsjek drugoga dijela [I.–II.], drugi odsjek drugoga dijela [II.–II.], treći dio [III.] i dodatci [Supplementa]), dijelovi se sastoje od pitanja (quaestio), a pitanja od članaka (articulus). Članak je osnovna gradbena i misaona jedinica sume. Ima strukturu Aristotelova prijepora (ἀπορία, aporía). Pridonosi umijeću raspravljanja putem pitanja i odgovora te vodi zaključivanju izvođenjem temeljeći se na vjerojatnim mišljenjima.

Prijepor počinje dvojbom: „Čini se da…“ (videtur) ili umješnim pitanjem: „Je li…?“ (utrum). Svaka takva dvojba i pitanje omogućuje da odgovor bude potvrdan ili niječan. A da bi se do toga došlo na temelju raspravljenosti i snage dokaza, u prijeporu se iznose i suočavaju oprječni razlozi i što im sve ide u prilog. Na taj se način osigurava svestran, sveobuhvatan pristup poteškoći o kojoj se raspravlja, puna obaviještenost o svim mogućnostima i glavnim zaprjekama na putu traženja istine.

Oprječna stajališta i njihovi razlozi (obiecta pro, najčešće tri) navode se najprije u prilog prvomu stajalištu. Prvi se razlog uvodi s „naime“ (enim), drugi s „osim toga“ (praeterea), a ostali nekom od sličnoznačnica (a još / dapače / još i / još nešto / k tomu / konačno / nadalje / najposlije / najzad / napokon / naposljetku / pače / potom / štoviše / uz to / zatim).

Nakon toga uvodi se oprječno stajalište riječima: „Ali protiv toga…“ (sed contra). Najčešće se iznosi jedan bitan razlog protiv.

Slijedi prosudbeni dio članka. Riječima: „odgovaram kako treba reći…“ (respondeo dicendum…) Toma počinje svoj odgovor na pitanje postavljeno u naslovu članka. Kod navođenja taj se odlomak naziva i caput (glava).

Nakon toga otklanja poteškoće odgovarajući na razloge iznesene za dvojbu.

Kada pitanje nije raspravljajuće, nego traži definiciju ili podjelu, ne postoji mogućnost suprotnih odgovora, nego samo različitih, tada nema protustajališta (sed contra).

[4] Sv. Augustin, Pismo CXXX., Probi o moljenju Boga, poglavlje XII., odlomak 22. (Corpus Christianorum, Series Latina, svezak 31B, Turnhout: Brepols, 2009., str. 228; Corpus scriptorum ecclesiasticorum Latinorum, svezak 44, Vindobonae, 1904., str. 65; Patrologia Latina, svezak 33, Parisiis, 1844., stupac 503).

[5] Kao svrha ljudskoga djelovanja prepoznati su: sreća (eudemonizam: Aristotel), duševni spokoj (epikureizam), užitak (hedonizam), odsutnost potrebe (cinizam), savršenstvo (perfekcionizam: platonizam, asketizam), blaženstvo (neoplatonizam), obavljanje dužnosti (kantizam), korist (utilitarizam), bestrasnost (apatija: stoicizam).

[6] Sv. Augustin, Pismo CXXX., Probi o moljenju Boga, poglavlje XI., odlomak 21. (Corpus scriptorum ecclesiasticorum Latinorum, svezak 44, str. 63; Patrologia Latina, svezak 33, stupac 502).

[7] Sv. Jeronim, Commentariorum in Mattheum, na 6, 11 (Patrologia Latina, svezak 26, stupac 43 B; Sources chrétiennes, svezak 242, Paris, 1977.); Sv. Jeronim, Tumačenje Matejeva evanđelja, preveo Marijan Mandac [1939.–2023.], Makarska: Služba Božja, 1996., str. 122–123.

[8] Sv. Augustin, De sermone Domini in Monte, knjiga II., poglavlje V., odlomak 19. (Patrologia Latina, svezak 34, stupac 1277).

[9] Sv. Augustin, Pismo CXXX., Probi o moljenju Boga, poglavlje XI., odlomak 21. (Corpus scriptorum ecclesiasticorum Latinorum, svezak 44, str. 63; Patrologia Latina, svezak 33, stupac 502).

[10] Sv. Augustin, De sermone Domini in Monte, knjiga II., poglavlje VI., odlomak 21. (Patrologia Latina, svezak 34, stupac 1278).

[11] Sv. Augustin, Enchiridion ad Laurentium sive De fide, spe et charitate, poglavlje CXV (Patrologia Latina, svezak 40, stupac 285; Sources chrétiennes, svezak 46, Paris, 1969.); Sv. Augustin, Rukovet, preveo Marijan Mandac, Makarska: Služba Božja, 1990., poglavlje XXX., točka 115., str. 222: „Gospodinova molitva u Matejevu evanđelju sadržava sedam prošnja. Od njih se u trima moli vječno, u ostale četiri vremenito kao nužno da se postigne vječno.“

[12] Sv. Augustin, De sermone Domini in Monte, knjiga II., poglavlje XI., odlomak 38. (Patrologia Latina, svezak 34, stupac 1286). Sv. Toma je skratio navod, koji u cijelosti glasi:

„Ako je strah Božji ono po čemu su blaženi siromasi duhom, jer je njihovo Kraljevstvo nebesko, molimo da se Božje ime sveti u ljudima neokaljanom svetom bogobojaznošću koja ostaje svagda (usp. Psalam 19, 10).

Ako je pobožnost ono po čemu su blaženi krotki, jer će oni baštiniti zemlju, molimo da dođe kraljevstvo Njegovo, bilo u nas same, kako bismo bili krotki i ne bismo Mu se opirali, bilo s neba na zemlju u jasnoći dolaska Gospodinova, u kojem ćemo se radovati i biti hvaljeni dok nam govori: ‘Dođite, blagoslovljeni Otca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta’ (Matej 25, 34). ‘Gospodinom’, govori prorok, ‘neka se duša moja hvali: nek čuju ponizni i nek se raduju’ (Psalam 34, 3).

Ako je znanje ono po čemu su blaženi koji žaluju, jer će se utješiti, molimo da bude volja Njegova kako na nebu tako i na zemlji, jer kada se tijelo, koje je kao zemlja, konačnim i potpunim mirom suglasi s duhom koji je kao nebo, ne ćemo tugovati, budući da nema druge žalosti ovoga vremena, osim kad se tijelo i duh sukobljavaju među sobom i tjera nas da kažemo: ‘opažam u svojim udovima drugi zakon, koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?’ (Rimljanima 7, 23–24).

Ako je jakost ono po čemu su blaženi oni koji su gladni i žedni pravednosti, jer će se nasititi, molimo da nam se kruh naš svagdanji dâ danas, da poduprti i hranjeni njime uzmognemo doći do onoga najpotpunijega obilja.

Ako je savjet ono po čemu su blaženi milosrdni, jer će zadobiti milosrđe, otpustimo duge dužnicima svojim i molimo da se nama naši otpuste.

Ako je umnost ono po čemu su blaženi čisti srcem, jer oni će Boga gledati, molimo da nas ne uvede u napast, da nemamo dvostruko srce, ne težeći ni jednoj vrjednoti na koju bismo mogli uputiti sve svoje postupke, a istodobno slijedeći vremenite i zemaljske stvari. Naime, napastovanja na stvari koje se ljudima čine teške i pogubne u nama ne vrijede, ako ne vrijede one koje se događaju mamljenjem na ono što ljudi smatraju dobrima i razveseljevajućima.

Ako je mudrost ono po čemu su blaženi mirotvorci, jer će se oni sinovima Božjim zvati, molimo da budemo izbavljeni od Zla zato što će nas upravo to izbavljenje učiniti slobodnima, to jest sinovima Božjim, da duhom posinstva kličemo: ‘Abba! Otče!’ (usp. Rimljanima 8, 15; Galaćanima 4, 6).“

[13] Sv. Augustin, Enchiridion ad Laurentium sive De fide, spe et charitate, poglavlje CXVI (Patrologia Latina, svezak 40, stupac 286; Sources chrétiennes, svezak 46, Paris, 1969.); Sv. Augustin, Rukovet, preveo Marijan Mandac, Makarska: Služba Božja, 1990., poglavlje XXX., točka 116., str. 223.

Izvor: Vjera i djela - Portal katoličkih teologa