Blagdan koji se slavi 14. rujna, a koji popularno nazivamo Križevo, liturgijski se zove Uzvišenje Svetoga Križa. Ova se svetkovina sržnoga otajstva Kristova Otkupljenja, u raznim formama, slavi od prvih početaka kršćanstva, tj. od apostolskih vremena.
Kristov križ
Gospodin Isus u svome javnom djelovanju i evangeliziranju svjestan je svoje buduće božanske trilogije: sramotne osude na križ, gorke smrti i slavna uskrsnuća. I to tri puta navješćuje svojim učenicima. Sva trojica sinoptika to vjerno zapisuju i nijednom ne izostavljaju, ni On ni oni, nijedne sastavnice toga vazmenog otajstva, bez obzira što oni do kraja ne razumješe, samo se „ožalostiše silno“ (Mt 17,23). Križ je božanski zacrtan u Očevu planu kao izraz ljubavi i zato ga Isus kao čovjek prihvaća u punoj slobodi i poslušnosti da proslavi svoga Oca, da se proslavi Sin i da ponudi ljudima milost otkupljenja i konačna spasenja. Ono što je u ljudskim očima bilo najveće ruglo, u Božjoj je moći i procjeni postalo najučinkovitije sredstvo pobjede i slavlja. Časteći sveti križ i klanjajući se Onomu koji je pribijen na drvo križa viseći tri sata između neba i zemlje (Iv 19,14),[1] mi slavimo Isusovo Otkupljenje ljudskoga roda: Klanjamo Ti se, Kriste, jer si svojim svetim Križem svijet otkupio! Smrću na križu pobijedio je smrt, a Uskrsnućem iz groba darovao nam novi život!
Pavlovo čašćenje križa
Apostol Pavao, obraćenik sa židovstva, stavlja poseban naglasak na Isusov križ, odnosno na Raspetoga u svojim Poslanicama i propovijedima. On spominje izričito Križ, Krv, Raspetoga mnogo puta. Navedimo samo neka mjesta:
– Apostol ne želi propovijedati mudrošću besjede “da se ne obeskrijepi križ Kristov“ (1 Kor 1,17). Ljudska je mudrost ravna ludosti u usporedbi s božanskom mudrošću križa Isusova.
– „A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista“ (Gal 6,14). Križ je Pavlu i mudrost i poslušnost i ponos. On ne gleda na križ iz perspektive ljudskoga rugalačkog izvrgnuća, nego iz retrospektive slave uskrsnuća.
– „Mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost“ (1 Kor 1,23-24). Prema križu Kristovu tri se svijeta različito postavljaju: pobožni je židovski svijet križem sablažnjen do besvijesti i odbacivanja; mudroslovni se poganski svijet ne snalazi u ključu atenske logike i sve smatra neizlječivom ludošću, a kršćanski svijet koji se krštenjem preporađa i iz židovskoga i iz poganskoga korijena smatra križ božanskom snagom i mudrošću.
– „Ne htjedoh znati među vama što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga“ (1 Kor 2,2). Nikada se Pavao ne zaustavlja samo na križu, uvijek ima na pameti i slavu Kristova uskrsnuća: ono što u srce čovječje ne uđe, to Bog pripravi onima koji ga ljube! (r. 9).
– „…a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova“ (Fil 3,18). Kako ti i takvi mogu očekivati svoje spasenje koje je plod križa, smrti i uskrsnuća Kristova?
Crkvena predaja
O križu govori i sv. Justin, mučenik, u 2. stoljeću, i vidi križ na svakom koraku, čak i u čovjekovu tijelu.[2] Neka čovjek raširi ruke, eto mu križa! Isus je raširio svoje ruke na golgotskom križu i zagrlio sve čovječanstvo kojemu je ponudio lijek protiv grijeha. Svaki je čovjek u svojoj slobodi životno odgovoran pred Bogom ako križ prihvati ili odbije.
Tertulijan, kršćanski pisac, svršetkom 2. i početkom 3. stoljeća svjedoči da kršćani svaki svoj čin posvećuju znakom križa: „radi svakoga napretka i promaknuća, na dolasku i odlasku, pri odijevanju i obuvanju, pri umivanju i blagovanju, na svjetlu, u spavaonici, u govornici kakvo nas god druženje povezuje, mi na čelu činimo znak križa“.[3]
Gdje su relikvije?
Gdje je povijesni križ Isusov? Mi smo vjernici zainteresirani gdje je završio onaj izvorni Isusov križ da ga štujemo kao relikviju. Prema onomu kako se događalo s raspetima u Isusovo vrijeme, možemo naslutiti i zaključiti da je nakon smrti i pokopa, Kristov drveni križ bio bačen u kakvu obližnju jamu i zatrpan kamenjem ili zemljom.
Rimski car Hadrijan 135. godine Kalvariju je poravnao i ispunio poganskim hramovima i vrtovima: da zatre svaki spomen na to originalno svetište kršćanske religije. A zapravo tako nam je, protiv svoje volje, označio mjesto Isusova raspeća, pokopa i uskrsnuća.
Povijesni nam zapisi – u Konstantinovu životu Euzebija Cezarejskoga – prenose pobožnu predaju da se car Konstantin (+337.), prije svoga obraćenja na kršćanstvo, sukobio sa svojim žestokim suparnikom Maksencijem boreći se za carsko prijestolje u Rimu još od Dioklecijanove abdikacije 305. godine. U stvari tada su bila četiri carska pretendenta za carsko žezlo. Konstantin je molio „kršćanskoga“ Boga da mu pomogne u boju. Kao odgovor na njegovu molbu, ukazao mu se u snu znak na nebu: svijetli Križ s riječima „Ovim pobijedi – Hoc vince – Touto nika!“ I stvarno je sa svojih 40.000 vojnika junački pobijedio kudikamo nadmoćnijega protivnika Maksencija s njegovih 100.000 vojnika 28. listopada 312. kod Milvijskoga mosta u Rimu. Maksencije nije utekao smrti u toj bitki. Kao izraz zahvalnosti za tu pobjedu i za taj nebeski dar, novi je Car svim svojim časnicima i vojnicima naredio da na svoje štitove i na sve rimske stjegove pribiju križ kakav se njemu ukazao prije bitke. Tako je i bilo. On je Milanskim ediktom dao slobodu i kršćanskoj religiji 313. godine. Rimski mu je Senat i Narod podigao pobjedonosan slavoluk 315. godine, koji je i danas nauzgor pokraj Koloseja i gdje stoji upisano da je „božanskim poticajem“ [instinctu divinitatis] izvojevao carsku pobjedu.
Konstantinova majka Jelena – ovo sada više naginje pobožnoj legendi – našla je ostatke Isusova križa na Kalvariji 14. rujna 326. godine. Ne čudi se ako nađeš i neke druge godine toga pronalaska. U spomen na to našašće njezin je sin, Car, dao sagraditi dvije povijesne omanje crkve: jednu Isusova raspeća/martyrion, a drugu uskrsnuća/anastasis. Obje su se nalazile u okvirima današnje Bazilike sv. Groba koja u ovakvu obliku potječe iz križarskoga doba – 12. stoljeće.
Rimska Crkva od stoljeća VII. slavi 14. rujna Križevo. Evo 14 stoljeća ustrajne i slavne povijesti liturgijskoga svetkovanja Isusova križa!
Dvije istine
Križ nas podsjeća na dvije veličanstvene Kristove istine:
Prva: “Svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu uspostavivši mir krvlju križa njegova, izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji bilo na nebesima“ (Kol 1,19-20). Svidjelo se Bogu da Isus u svome tijelu obuhvati svu Puninu Božanstva. I da se pomirenje između neba i zemlje dogodi po Krvi Križa Kristova. To je Očeva zamisao koju je Sin savršeno izveo.
Druga: Isus „ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika“ (Fil 2,8-20). Bog je tako ljubio svijet da je dao Sina svoga da se razapne za nas. Mi smo trebali biti na križu, a on je rekao: Ne vi, ja ću. Budući da je Isus prihvatio najveću sramotu na ovome svijetu, zato je postigao najveću slavu i na zemlji i na nebu. Ono što mu je bio simbol pogrde i poniženja, postalo mu je geslo pobjede i uzvišenja.
Mi taj Isusov simbol tako častimo da ga označujemo na čelu, na prsima, nosimo oko vrata, častimo u kući, u školi, na ulici, na svakom Križevcu i na raskrižjima ovoga svijeta. Od rođenja do smrti, pa i nakon smrti, na grobu.
Zašto križevi kao testovi?
Iz ovoga se smrtnoga ne može prijeći u besmrtan život, osim kroz nevolje svakodnevne. Zašto nema ulaza bez križa, bolesti i smrti? Navedimo dva-tri razloga:
Prvo, križevi su kušnje na kojima se polaže umna sposobnost kao Božji dar naše osobe. Provjerava se koliko smo sposobni snaći se umno u nekoj iznenadnoj situaciji i uskladiti svoju pamet u poniznosti i povjerenju s Božjom mudrošću. Pamet nam je plitka i kratka: makar njome i mogli zaključiti na Božju opstojnost, nikada ne bismo mogli otkriti bogatstvo Presvetoga Trojstva da nam nije objavljeno i da nam nije dana milost vjere. Hoćemo li biti ponosniji na kratkosežnu naravnu pamet ili na dalekosežnu nadnaravnu vjeru? A oboje od Boga! Lucifer se u kušnji htjede izjednačiti s Bogom i povede za sobom „trećinu zvijezda nebeskih“ (Otk 12,4). Zaveo bi do kraja i Adama i Evu da nije Bog intervenirao.
Drugo, križevi su ispiti na kojima se polaže sposobnost našega moralnog opredjeljenja, poštenja ili nepoštenja, na temelju slobode koju u sebi osjećamo kao vrhunski dar Svevišnjega. Hoćemo li u nenadanim i neželjenim životnim izazovima izabrati dobro, istinu, ljepotu ili ćemo se opredijeliti za zloću, laži i grdobu? Ako sve te ispite sretno položimo i vjerni Bogu ostanemo, ne će nedostajati Božjega blagoslova od kojega se živi i na ovom i na drugom svijetu.
Treće, a osobit dokaz da bez križeva nema ulaza u Kraljevstvo Božje jest činjenica da mi nismo gospodari ni vlasnici ni svoje duše s razumom i slobodnom voljom ni svoga tijela s tisućama njegovih organskih čudesa. Bog je naš Gospodar, a mi smo tek upravitelji tih njegovih darova. Bog ima puno pravo, a da nikomu od nas ne polaže računa, lišiti nas sluha, vida, bilo kojega osjeta, svakoga sustava u tijelu kao i duševne moći shvaćanja, pamćenja i odlučivanja, i slobodne volje. On ima pravo oduzeti nam život i dati nam život. Oduzeti nam i vječni život i dati nam vječni život. Apsolutni vlasnik. Eto prilika, i to mnogih, na kojima polažemo kao osobe potpuno ovisne o svome Gospodaru. Mi vjerujemo i znamo da je pokretač svega apsolutna Očeva, spasonosna ljubav. I nama je Bog udijelio dar te svoje ljubavi i obećao vječnost.
Zaključak. Čovjek svojim slobodnim i razumnim djelovanjem povlači vodoravnu crtu u svome životu. A Bog, njegov Gospodar, svojom očinskom providnošću križa te ljudske životne poteze. Hoće li tu novu križaljku čovjek smatrati upadicom nesnosna križa ili povlasticom poželjna plusa života, ovisi o njegovoj slobodi, vjeri, poniznosti i želji za spasenjem. Kakav mu bude odgovor na tom ispitu, tako prolazi ili propada!
[1] Sv. Marko (15,25.33-34) navodi da je Isus visio na križu šest sati. Sv. Augusti poravnava proturječje time što Marko misli na Pilatovu smrtnu osudu koja se dogodila oko 9.00 sati.
[2] Apologia I, 55.
[3] De corona, 3.
Tekst: Msgr. dr. Ratko Perić
Izvor: Vjera i djela
Foto: Cathopic