Ove riječi mi zvuče da su izgovore kao kliktaj, pun novostečene spoznaje o Božjem djelovanju koji okreće list jedne dovršene povijesti i čini nešto novo.
Ove riječi su zanos ispunjen divljenjem i zahvalnošću nad Božjim dobrotom koja prati nevoljnike, malene koji u ovom svijetu prolaze neopaženo, i nalaze se kao biseri u školjci skriveni svima praznoga srca, ali u Božjim očima vrijedni i dragocjeni. Bog ih ispunja ljepotom i bogatstvom, i skriva ih u ljušturi školjke kao veliku dragocjenost, koju skriva i od njih samih, i zato baš dopuštajući da ih udara valovlje ovoga svijeta koje ih nenamjerno brusi do savršenstva.
Tada se otvaraju, i zadivljuju ljepotom i sjajem, privlače, i govore da je sve moguće u Onome koji nas jača.
Bog je oduvijek isti, ali su Ga povijest i generacije primale na „svoj“ način. U Mariji, i po Mariji otkriva svoje pravo lice, uosobljuje se, i konačno imamo Sina čovječjega u jedinoj istinskoj varijanti samoga sebe kako nam i otkrivaju evanđelja.
On je sebi izabrao put u ovom svijetu koji nije dopadan, niti privlačan, osim onima kojima je dano spoznati istinu koja će ih osloboditi od spona privezanih uz zemaljštinu, i otkriti da onaj koji ima Boga ima sve. Isus mijenja perspektivu s koje siromaštvo postaje bogatstvo, a bogatstvo siromaštvo, ali s unutarnjeg motrišta, jer On gleda što je u srcu.
Za sebe je rekao da je blaga i ponizna srca, moleći nas da učimo od Njega, zato i oni koji se smatraju Njegovima, moraju barem nastojati steći sličnost, da bi život govorio o dubini njihove povezanosti sa Isusom. Suživot sa Isusom čini nas osjetljivima za poticaje Duha, budnijima na opasnosti koje mogu oslabiti naš duh, i opteretiti našu savjest, daje nam snage da činimo Njegovu volju, i rastemo u krepostima koje nas bogate za život ispunjen mirom i blaženstvom u prisnoj intimnosti naših srdaca koja nas osposobljuje činiti male svakodnevne stvari s velikom ljubavlju.
Što Isus želi od mene? Jesu li moje nakane čiste? Koliko se borim živjeti u Njegovoj prisutnosti, i osluškivati Njegove želje? Može li biti zadovoljan samnom u Njegovoj službi?
Naše snage su slabe da bismo postigli, i postali što želimo, i što Bog očekuje od nas, ali imamo konkretnu pomoć, i zagovornicu u Mariji, koja je jedna od nas, a koja je omiljela Bogu svojim samozatajnim i čistim životom vršeći volju Božju u svojoj svakodnevici Božje službenice, majke, i žene obitelji, koja je živjela naravan život, vršila svoje dužnosti, i oblikovala svoje srce i nutarnji život surađujući s milošću, i hrabro se boreći da bude vjerna Božjoj volji. I zavrijedila je da nju, neznatnu i nepoznatu svima Bog ispuni dobrima, koja ovaj svijet ne poznaje, jer ih ne želi upoznati, jer spoznaja obvezuje na promjenu i suradnju.
Tako se čovjek boji mijenjati, jer misli da gubi, da gubi od života, od svojih sitnih zadovoljstava, dok zaista gubi i propušta nešto puno veće – ono jedino potrebno koje mu se nikada neće oduzeti, jer se proteže u vječnost, i čini nas blaženima.
Što ja propuštam dati Isusu? Više vremena? Svoje planove? Doista, ljubim li?
Kako je život u Bogu, i s Bogom jednostavan, kad se prepustiš On vodi i brine za tvoje potrebe, nosi teret tvojih briga, a ti si tu samo da se pouzdaješ u tako dobrog Boga, koji je s tobom u sve dane do tvog svršetka. Kraj dolazi svima, ali ima li ljepše nego čekati ga u Njegovoj nazočnosti, i s Njim prijeći u novi život?! Kako će nam se tada izmijeniti vrijednosti, i kakav će nam se činiti život koji smo proveli bez Boga, uvijek udovoljavajući svojim željama, boreći se za svoje interese, zatvorenih očiju i srca za potrebe drugih, koliko je puta Isus prošao pored nas, tražio našu pomoć, ali smo mi toliko bili zauzeti sobom da to nismo opazili, i kao slijepci došli do samog kraja?!
Hoće li nas Gospodar života i smrti otpustiti prazne kako i dolikuje?
Mi ne živimo sada nastojeći steći nebo, ta bio bi to zamoran i tegoban život, sa malo radosti, već ispunjamo ga smislom i ljubavlju za Isusa, što život pretvara u radosnu žrtvu, i čini nas bogatima stostruko već sada i ovdje.
Isus je vjeran, i ne da se nadmašiti u velikodušnosti, za mrvice koje Mu dajemo uvijek uzvraća više, i veže nas svojom dobrotom, i ljubavlju za sebe, jer i stvorio nas je za sebe, i nemirno je naše srce dok se ne smiri u Njemu.