Tijekom povijesti euharistija se nije štovala na jednak način. Slobodno se može reći da se euharistijska pobožnost kršćana prvih stoljeća sastojala isključivo u slavljenju euharistije i uzimanju udjela u euharistijskoj gozbi. Tako sv. Justin oko 150. godine svjedoči: “Od euharistijske se hrane svakome dijeli i svatko prima, a nenazočnima se šalje po đakonima.” Isti je sv. Justin zapisao kako su na nedjeljnu euharistiju dolazili svi. U prvim su se stoljećima posvećene euharistijske prilike čuvale za bolesnike, čak su ih vjernici pohranjivali kod svojih kuća da bi se mogli krijepiti tom hranom. Osim na euharistijska slavlja, vjernici bi se sastajali na molitvu časoslova i na molitvena bdjenja, ali o nekoj euharistijskoj pobožnosti (klanjanju) nema svjedočanstava iz tih vremena.
Kasniji je razvoj išao drugačije. Počevši od ranog srednjeg vijeka kršćani su se sve rjeđe pričešćivali zbog strogog shvaćanja uvjeta za sakramentalno odrješenje u ispovjedi. Jačala je svijest o nedostojnosti. Nadalje, latinska je misa naravno puku bila nerazumljiva, pa je vjernici i nisu shvaćali kao žrtvenu gozbu. Pučka je pobožnost u svetoj misi sve više častila Krista Svevladara prisutnog pod prilikama kruha i vina, a sve manje doživljavala da se tu radi o Kristu žrtvovanom koji se daje kao hrana. Misa je postala trenutak slavodobitnog silaska Kristovog Božanskog Veličanstva među svoje vjernike. Tako je vrhunac euharistijske pobožnosti bilo promatranje posvećene hostije (tu treba tražiti nastanak podizanja u misi). Širila su se pučka vjerovanja kako se dobivaju posebne milosti samim gledanjem posvećenih prilika. Tako je nastala i pokaznica u kojoj se kod procesije, za razliku od običnog ciborija, mogla vidjeti posvećena hostija.
Nadalje, osim što puk nije razumio euharistijsko slavlje, nakon Tridentskog sabora obred mise bio je određen strogim rubrikama, tako da sve više dobivaju na značenju euharistijske pobožnosti izvan mise. One su uglavnom bile na narodnom jeziku te su često u duhu pokreta devotio moderna bile prilagođene potrebom za individualnom pobožnošću, baš kako jedan kasniji stih veli: Isus i ja / on me gleda / ja ga gledam… I sama je Crkva sa svoje strane naglašavala vrijednost i silno dostojanstvo Krista nazočnog pod prilikama kruha. Uvodile su se pobožnosti četrdesetosatnog klanjanja, “večernjice” (izlaganje i blagoslov s Presvetim uz određene molitve i pjesme). U duhovnom se životu preporučivalo pohod Presvetom.
Nakon 2. Vatikanskog sabora nastao je prijelom. Naglašava se kako vjernici trebaju sudjelovati u misnom slavlju. Cjelokupno je bogoslužje na narodnom jeziku. Rubrike su puno slobodnije. Misa više ne mora biti u svim pojedinostima ista. Predviđena je zdrava improvizacija. Tako rubrike npr. često vele da svećenik nešto može reći “ovim ili sličnim riječima”. Ukratko, obnovljeno euharistijsko slavlje puk razumije, u njemu može djelatno sudjelovati, po njemu vjernici doživljavaju svoje zajedništvo.
Vidjeli smo što je uzrokovalo da se u svoje vrijeme pojavila euharistijska pobožnost izvan mise. Upravo smo vidjeli da je posljednja reforma te (negativne) uzroke uklonila. A kako danas gledati na čašćenje euharistije izvan mise? Ono već dugo živi u Crkvi i ima važno mjesto u pobožnosti vjernika. Tu je kao prvo pričest bolesnika. K tomu ima i misijskih zajednica gdje svećenik veoma rijetko dolazi tako da onda đakon ili vjeroučitelj nedjeljom predvodi službu riječi i uz prigodno bogoslužje dijeli pričest vjernicima.
Što se tiče samog euharistijskog klanjanja, to Crkva i danas predviđa i preporuča. Rekao bih da pri tome valja paziti na ovo: prvotna i bitna oznaka euharistije jest da je ona slavlje u kojoj se ponazočuje Kristovo vazmeno otajstvo u koje su i vjernici ucijepljeni i koji onda u tome slavlju uzimaju udjela time što se pričešćuju. To je sv. misa. I to je izvor. Euharistijsko klanjanje se onda shvaća kao neko produženje euharistijskog slavlja, što onda pomaže vjernicima da bolje razumiju to veliko otajstvo, da Bogu na njemu dostojnije zahvale, te se djelatnije ucijepe u Kristov Vazam. Tu istu svrhu ima i šutnja poslije pričesti u misi. Lijepo je vidjeti vjernike koji redovito sudjeluju na misi i koji se redovito pričešćuju kako imaju potrebu još se na trenutak zaustaviti te pred izloženim Presvetim pojačati svoju povezanost s Kristom Uskrslim moleći za potrebe svoje i cijele Crkve. Na takav način njihova molitva sigurno dobiva na svojoj vrijednosti.
Nije uvijek lako organizirati zajedničko euharistijsko klanjanje. Određeni sloj pobožnih vjernika bi najradije kroz čitavo vrijeme nešto na glas molio (najradije krunicu), a drugi bi se najradije posvetili individualnoj molitvi. Za zajedničko klanjanje bit će najuputnije služiti se psalmima, općenito biblijskim čitanjima, pjesmama, ostavljajući uvijek dovoljno vremena za šutnju. Ne zaboravimo da obnovljena liturgija najčešće puta govori o potrebi “svete šutnje” i vjernike bi polako trebalo i u tome odgajati.
Tekst: Dr. Zvonko Pažin
Izvor: Vjera i djela
