AUTOR: p. Stjepan Fridl
Srce Isusovo, mire i pomirenje naše, zaziv je koji ima duboke korijene u Kristovoj poruci ljubavi i milosrđa i bitan je za našu vjeru i našu svakodnevnicu. U današnjem svijetu, gdje su podjele i sukobi često prisutni, uloga je nas kršćana promicati mir i pomirenje. To znači da moramo biti spremni oprostiti onima koji su nas povrijedili i pružiti im ruku pomirenja. Moramo biti spremni slušati druge i razumjeti njihove stavove i mišljenja, bez obzira koliko se oni razlikuju od naših.
Mir označava stanje, a pomirenje je proces. Kažemo da u duši vlada mir, kad se dobro osjećamo; u svijetu je mir, kad nema ratova; u obitelji je mir, kad se članovi ne svađaju. Ugodno je to stanje, svi ga želimo, premda rijetko traje dugo. Međuljudski odnosi su u trajnoj napetosti. Svatko se od nas, u nekom trenutku, susreo s nekim tko nas je povrijedio ili s kime smo se posvađali. Nije to loše po sebi, jer nas potiče na razgovor, na suočavanje. Nažalost rezultat nije uvijek željeni mir. Onda stupa na scenu proces pomirenja. U tom procesu treba znati praštati, prihvatiti kompromise, žrtvovati vlastiti stav. Katkad je potrebna i treća osoba, koja posreduje u tome procesu.
U Isusu imamo i jedno i drugo: i stanje mira i proces pomirenja. On je u svom Srcu donio Božji mir i bio je zagovornik mira i pomirenja; uvijek se trudio uspostaviti mir i jedinstvo među ljudima. Sjetimo se božićne liturgije, gdje čitamo, kako je na čitavoj zemlji vladao veliki mir. Božićni navještaj je upravo to: mir ljudima dobre volje. Lijepa je hrvatska božíćna pjesma „Svim na zemlji mir, veselje, budi polag Bo- žje volje. To sad nebo navješćuje I glas s neba potvrđuje“. U Isus je sišao Božji mir na zemlju.
Možemo se ipak pitati u čudu, što se dogodilo s božićnim mirom? Ako gledamo oko sebe, vidimo da mira nema. Već je starozavjetni pisac to primijetio. Prorok Jeremija se ovako tuži: “Mir! Mir! Ali mira nema.” (Jeremija 6, 13-14). Ono što ostaje, jest proces pomirenja. Mogućnost pomirenja garantira Presveto Srce Isusovo. Sveti Pavao nas uči, da je pomirenje djelo Božje po Isusu Kristu. Ovako bodri vjernike u Efezu: “Sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu - po Krvi Kristovoj. Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo. I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu, jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu“. (Ef. 2, 14-17).
U ovom tekstu imamo novu riječ koja je draga svakom kršćanskom srcu: uspostaviti mir. Vjera u Isusa osposobljava nas da uspostavimo poremećeni mir. Isus nam je dao za to i sredstvo. U svetoj ispovijedi ostvaruje se pomirenje s Bogom, sa sobom, s ljudima, Crkvom, sa svijetom. Velika poruka ovoga zaziva je da je mir moguć, a put do njega je pomirenje po milosti svete ispovijedi.
Stoga, Srce Isusovo, mire i pomirenje naše, trebaju biti temelj našeg kršćanskog života. Kada prihvatimo Isusa i slijedimo ga, mi postajemo miritelji i promicatelji mira i pomirenja među ljudima. Kroz opraštanje i ljubav prema drugima, mi ostavljamo trag mira u svijetu koji je pun sukoba i podjela.
Blažena Djevica Marija, majka Isusova i majka naša nosila je u svom srcu mir i širila taj mir posvuda. Neka nas ona, Kraljica mira, nauči primati u srce Božji mir, a onda postati mirotvorci. Amen!
