AUTOR: p. Stjepan Fridl
Razmišljamo o Srcu Isusovom, Izvoru sve utjehe. Iz Srca, koje je probodeno kopljem na križu, teče izvor neiscrpne ljubavi i milosti. U njemu pronalazimo utjehu u svakom trenutku našeg života.
Kad se osjećamo izgubljeno ili odbačeno, kada se borimo s tjeskobom i strahom, kad nas napuštaju snage, muči tuga i bol, Srce Isusovo nam daje utjehu. Ono nas poziva da se povjerimo Bogu, da mu vjerujemo i da mu se prepustimo. Kroz molitvu i posvećenje Isusovu Srcu, dobivamo snagu da se suočimo sa svim izazovima. On nam daje hrabrost i nadu da ćemo prebroditi teškoće koje se nađu na našem životnom putu. Sveti nam Pavao u svojoj poslanici Rimljanima poručuje: "Nadamo se spasenju koje se ne vidi, tješimo se u nevoljama, postojani u molitvama" (Rim. 8, 25).
Radosno ponavljamo: Srce Isusovo, izvore sve utjehe, jer je njegovo obećanje beskrajno. Srce nam Isusovo garantira svu utjehu, a ne samo nešto utjehe u nekim teškim životnim trenucima; dakle, uvijek, svuda. Možda bi ipak bilo prikladno reći, da nam Isus stoji na raspolaganju i daruje nam utjehu iz bogatstva svoga Srca. Ono će nam uvijek podariti toliko utjehe, koliko nam je potrebno. Nemojmo se bojati pristupiti tom izvoru.
Teološka pozadina ovog zaziva nalazi se u zanosnom klicanju sv. Pavla u Pismu Korinćanima: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog“. (2Kor 1, 3-4).
Što je zapravo utjeha? Ima različita značenja. Majka tješi svoje dijete kad ono padne i rani koljeno. Tješi ga na različite načne: vida i miluje mu ranu, Dijete se smiri, jer osjeća toplinu majčine ljubavi. Tješimo ražalošćenu obitelj zbog smrti dragog člana iskazujući im sućut. Tješimo bolesnika darujući ga buketom cvijeća. Međutim, nitko ne može tješiti sebe. Tu istinu možemo naučiti iz evanđelja o pokolju betlehemske dječice: „Tada se ispuni što je rečeno po proroku Jeremiji: U Rami se glas čuje, kuknjava i plač gorak: Rahela oplakuje sinove svoje i neće da se utješi jer više ih nema“. (Mt 2, 17-18).
Misao, da nitko ne može utješiti samoga sebe, skreće našu pažnju na još neke datosti u duhovnom životu: Nitko ne može sebe odriješiti od grijeha, to može samo dragi Bog. Nitko ne može poniziti sebe, nego nas ponižavaju drugi, ili životne okolnosti; naše je da molimo za jakost da možemo prihvatiti poniženja. Nitko ne može sebe razapeti na križ, to mora učiniti netko drugi; naše je da molimo za milost jakosti da možemo nositi svoj križ. Ove situacije su istovremeno poziv, da se bacimo u naručje Isusu, da iz izvora njegova srca crpimo snagu, jakost i utjehu.
Blažena Djevica Marija je prihvatila izgubljene apostole nakon drame Velikog petka i na taj ih je način utješila. Neka i nas nauči, da je Srce Isusovo izvor svake naše utjehe, ali i poticaj da i mi znamo tješiti druge. Amen.