Tijelo i krv Kristova
Za Tijelovo sam puni naziv jasno kaže: to je svetkovina tijela i krvi Kristove. Slavimo svetu pričest koju primamo, Isusovo zajedništvo s nama. Obilježavamo isto ono što nas je okupilo na velebnu susretu sa svetim ocem Benediktom XVI. u lipnju 2011. Zajedno smo u Kristu.
Na Tijelovo usmjeravamo svoju pozornost na Kristovu trajnu euharistijsku prisutnost. Obećao je: »Ja sam s vama u sve dane« (Mt 28,20) i to je obećanje izvršio: tu je u tijelu i krvi, tu je u kruhu i vinu kod svete mise.
Na Tijelovo slavimo središte naše vjere: Boga koji je do kraja ušao u ljudsku povijest. Riječ je tijelom postala (Iv 1,14). Vječna Riječ koja je od početka, koja je Bog, nastanila se među nama. Sin Božji postao je čovjekom. Uzeo je na sebe ljudsku narav: naše rođenje i odrastanje, naš rad i odmor, veselje i žalost, bol i umiranje. Krv i tijelo znači ljudski život.
Sv. Pavao tumači kao je Isus Krist oplijenio sama sebe: on, uzvišen i moćan, ponizio se, uzeo je lik sluge (Fil 2,7). A u euharistiji Isus ide – smijemo reći – i korak dalje: htio je biti hrana i piće za nas. Toliko se ponizio da je uzeo ne samo lik sluge, nego lik kruha na oltaru.
Na Tijelovo slavimo divnu činjenicu: onaj koga su proboli evo je opet živ prisutan među nama!
Povijest
Tražimo li prve početke tijelovskoga slavlja, možemo poći sve do čuvenoga Blagdana sjenicâ u Staromu zavjetu. Mi danas za Tijelovo uređujemo priručne oltare i kapelice, ukrašavamo ih grančicama i cvijećem. Božji izabrani narod pravio je sjenice zato da se prisjeti kako su putovali kroz pustinju i kako je Bog bio s njima (Lev 23,40; Neh 8,15). Veliki nebeski Bog hodio je s njima u svetomu šatoru na njihovu putu u obećanu zemlju (2 Sam 7,6; 1 Ljet 17,5). Danas se u procesiji nosi svečana monstranca ili pokaznica s posvećenom hostijom.
Blagdan sjenicâ u Bibliji je za Izraelce spomen na veliko Božje djelo: izbavljeni su iz kuće ropstva (Lev 23,43). Za nas je Tijelovo spomen na veliko Kristovo djelo. Otkupio nas je svojom krvi da više ne budemo robovi grijeha. Upravo na jedan takav Blagdan sjenicâ Učitelj Isus otvoreno proglašava da je došao od Oca nebeskoga i da traži njegovu slavu. Toga je dana pozvao: »Tko je žedan, neka dođe k meni i neka pije« (Iv 7,37)! Na njemu se ispunja Pismo koje govori da će rijeke žive vode poteći iz njegove nutrine. Evanđelje tumači da je to Duh Sveti.
U novo doba svetkovina Tijelova započinje poveljom pape Urbana IV. iz 1264. godine. Već on određuje četvrtak nakon duhovskoga tjedna, tj. nakon Presvetoga Trojstva za obilježavanje Tijelova. Tako je Tijelovo vezano uz Uskrs, slavi se 60. dan nakon Uskrsa i pomiče se zajedno s njime. U pozadini blagdana jedna je privatna objava, jedno viđenje svete Julijane iz Liegea, ali i potreba da se potvrdi Kristova stvarna prisutnost u sakramentu. Naš slavni Ludbreg tu je važan zbog čuda presvete krvi iz 1411. godine. Upravo je o tome riječ na Tijelovo – o pravoj Kristovoj prisutnosti u euharistiji.
U nedavnoj povijesti dobro je prisjetiti se proslavâ Tijelova za nacionalsocijalističkoga totalitarizma. Bio je to svečan i jasan prosvjed protiv nacizma i izvrsno nas podsjeća na one – tako lako zaboravljene – kršćanske i katoličke antifašiste koji su se dušom i srcem opirali fašizmu, ali ne u ime komunizma ili kapitalizma, nego u ime evanđelja.
Biblijski temelji
Biblijsko utemeljenje blagdana Tijelova očito je neodvojivo povezano s povijesnim. Najpreciznije: biblijsko utemljenje Tijelova jest Veliki četvrtak, dan prije muke i raspeća, kada Isus sa svojim vjernim pratiocima slavi Pashu u skladu s Božjim zakonom. Tada ustanovljuje svoju prisutnost u kruhu i vinu. On izvršava prvu euharistijsku pretvorbu. Njegove su riječi: »Ovo je moje tijelo. Ovo je moja krv. Ovo činite meni na spomen« (Mt 26,26.28; 1 Kor 11,24). Prvi izvještaj o tome daje sv. Pavao, pišući Korinćanima. Pavao, koji je dobro poznavao stari savez sklopljen na Sinaju, opisuje kako Isus čini nešto novo. Isus proglašava da se sada u njegovoj krvi sklapa novi savez (Lk 22,20; 1 Kor 11,25). Kristova krv krv je novoga i vječnoga saveza – kako se ponavlja kod svete mise. Nije to više krv žrtvenih životinja, nego Isus daje svoj život. Zato je on svećenik i žrtva. Što je davno prorok Jeremija najavio, Krist ostvaruje: novi savez između Boga i čovjeka (usp. Jr 31,31).
Isus, znamo, slavi dirljiv oproštaj. Što je u okviru svete pashalne večere obredno najavljeno, to se na križu i u uskrsnuću zbilja dogodilo. Evanđelja po Mateju, Marku i Luki sasvim se slažu u tome izvještaju. U Ivanovu Evanđelju posebno utemeljenje blagdana Tijelova nalazi se u šestomu poglavlju u velikoj Isusovoj pouci o kruhu za život svijeta. Kao što je narod Božji na svojemu putu kroz pustinju dobio manu kao kruh s neba, tako Isus svojima ostavlja sama sebe (usp. Izl 16; Br 11; Iv 6,50). Daje se kao osoba, sa svojim umom i duhom, sa svojim stavovima i osjećajima. Daje svoje Srce. Na Tijelovo klanjamo se tajni tijela Kristova. Tijelo je to koje je Marija Magdalena prema evanđeljima prva vidjela na Uskrs (Mk 16,9). To je sveto tijelo s tragovima rana koje je apostol Toma bio pozvan vidjeti i dodirnuti (Iv 20,27).
Tijelovo – danas
Kakvo značenje ima Tijelovo za današnjega vjernika? Ponajprije, Tijelovo nas vraća na osnovnu tajnu vjere: Kristovo utjelovljenje. Vjera u Isusa nije samo u pobožnim mislima i osjećajima, nego u načinu života, u posvećenu vremenu molitve i u ljubavi prema bližnjemu. Vjerujemo u zajednici. Tijelovo nas prije svega opominje da smo u savjesti obvezni redovito sudjelovati kod nedjeljne i blagdanske euharistije – dužni smo biti na misi ili ići na misu kako obično govorimo.
Tijelovo znači da vjernička zajednica, Crkva, ima svoj ustroj, nije samo privid. Sveti otac u Rimu opipljiv je dokaz da Crkva ima tijelo, da jest tijelo Kristovo. Pohodivši nas u lipnju 2011. papa Benedikt XVI. podsjetio nas je da je obitelj Crkva u malom i da je prva zajednica vjere. Oni roditelji koji pruže zdrav uvod u vjernički život, izbjegli su velik propust i nisu nanijeli trajno zlo svojoj djeci.
Tijelovo nas podsjeća na uskrsloga Isusa. Apostoli su se uplašili da je on priviđenje, a on proglašava: Vidite, uvjerite se, nisam kao duh koji nema tijela i kostiju (usp. Lk 24,39). Danas, između žalosnih slučajeva spolnoga zlostavljanja djece s jedne strane i razuzdana seksualizma, bračne nevjernosti i pornografske industrije s druge strane, Tijelovo nas upozorava na svetost ljudskoga tijela. Ono je dragocjen dar, od začeća pa do smrti. Dužni smo ga s ljubavlju primiti.
Tijelovo znači za današnjega vjernika isto ono što je sv. Pavao davno pisao. Ako sudjelujem u euharistiji, dužan sam paziti na pravednost i biti solidaran s bližnjima. Ako sam imućan, ne mogu biti dionik euharistije, a da se živo ne zauzmem, koliko god mogu, za pomoć siromašnomu pokraj mene (usp. 1 Kor 10,11). Isto tako, tijelo i krv Kristova tu su zato da budu sveti objekt na koji možemo usmjeriti sav dinamizam vlastite ljubavi. Sveto pismo definira poznatu prvu zapovijed: »Ljubi Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom i svom snagom svojom« (Pnz 6,5). To zaista možemo činiti pred Kristom u euharistiji!
Autor: p. Niko Bilić, SJ
Izvor: Biblijski portal
