Svoju Posljednju večeru Isus započinje riječima: "Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke." Doista, znakovita je čežnja Božja za čovjekom tijekom cijele povijesti ljudskoga roda. To je čežnja blizine, čežnja prisutnosti... Čežnja za utjelovljenjem, rođenjem... Čežnja da prođe ovom zemljom čineći dobro. Čežnja da pati, da umre i u konačnici uskrsne. Čežnja da ostane prisutan i da hodi s čovjekom. I upravo ta čežnja Boga nuka da se preda, da se svakodnevno predaje po Riječi i Tijelu, da nam bude hranom i pićem za cijeli naš život.
Čežnja uskrsloga Isusa očituje se u želji biti s čovjekom, biti s nama kao Učitelj, kao Spasitelj, kao Suputnik i kao Prijatelj na našim životnim putovima, u našim lakšim i težim životnim situacijama. Stoga, nemoguće mu je otrgnuti se Isusu od želje tako izraženom riječju iz pera evanđelista Luke „kao da htjede dalje“. Isus želi upaliti i osnažiti našu želju za njim, da ga i mi pozovemo, da mu i mi reknemo: „Ostani s nama, Gospodine!“ Želi da ga i mi – koji ga nekada znamo i ne prepoznati na našem životnom putu – pozovemo u svoj dom, da ostane s nama, da nam dadne pokazati se i da se dadne prepoznati.
Evanđelje ove III. vazmene nedjelje nudi nam savršen itinerarij Isusova učenika. Ovaj odlomak je tako ljudski, tako jednostavan. U kratkim crtama on opisuje naš ljudski život, opisuje sva naša traženja, sve naše pronalaske, sva naša nadanja, naša razočaranja, predstavlja i opisuje sve ono naše… Dok je tako ljudski, istovremeno je i vrlo božanski jer opisuje Božje gotovo neprimjetno djelovanje u čovjekovu životu. Božje približavanje, Božje hodanje s čovjekom i tim djelovanjem malo pomalo pali i jača svjetlo naše vjere. I daje nam iskusiti da bez njegove prisutnosti jednostavno ne možemo učiniti puno. A, ne možemo zapravo učiniti ništa.
Danas promatramo dvojicu na putu u Emaus, odakle su zapravo pošli slijediti Isusa. Nakon svega što se dogodilo, veli Luka, oni se sada povlače u svoju kakvu - takvu sigurnost, u dobro poznate dijelove svojega života; s jedne strane bježe iz nesigurnosti i straha prošlih događaja vezanih uz Isusov život u novu nesigurnost jer njihovo srce ipak nije u miru. S druge strane oni se ipak drže onoga sigurnoga, već dobro poznatoga Emausa i svega što ih ondje čeka. No, vidimo da od Gospodina nije lako pobjeći, niti mu se skriti.
On pronalazi, dakle, način kako nam pristupiti, kako doći, kako iznova hoditi s nama. On čezne za nama i strpljiv je s nama u svakom našem odmaku od njega, u svakom našem lutanju. Bog želi biti s nama čak i onda kada smo mi odlučili odmaknuti se od njega, kada mi ne prihvaćamo njegov život, kada nam njegova smrt postaje preteškom, kada križ naših strahova i bolesti odlučimo nositi isključivo sami… čak i onda Bog želi biti s nama, čak i onda kada s njime prekinemo svaku moguću vezu. Bog čezne za nama čak i onda kada izgubimo svaku nadu da nas pouči da je sva naša nada u njemu, zapravo da je on jedina naša nada.
Upravo na taj način On užiže nekada upaljen plamen našega srca kojega su vjetrovi i oluje životnih događaja i situacija pomalo oslabile ili gotovo ugasile; On ohrabruje i učvršćuje koljena klecava i nesigurne korake; On nam umnaža vjeru, učvršćuje nam nadu, usavršuje nam ljubav – usprkos svakoj našoj sumnji, usprkos svakoj našoj nevjeri, usprkos svakoj našoj neljubavi. To se dogodilo na uskrsno jutro, to se dogodilo u večer „toga istoga dana, prvoga u tjednu“, to se dogodilo na putu u Emasu. To se događa na tolikim stazama naših životnih putova. U nemirna srca apostola i žena, u nemirna srca učenika, u naša nemirna srca Krist uskrsnuli unio je svoj mir. Svojom božanskom pedagogijom poučio nas je kako pristupiti bližnjemu, kako se dati vidjeti, kako postati suputnik. U konačnici Krist nam je pokazao i dao nam se dotaknuti, dao se prepoznati, dao se blagovati, jednostavno, iznova se sjediniti s Njime.
Isusov dolazak tako među učenike na putu u Emaus poučava i nas danas da nam se Bog približava i da je blizu čak i onda kada ga najmanje očekujemo. On nama pokušava objasniti razloge naših životnih križeva i poteškoća, nudi nam razloge za jačanje povjerenja u Njega. Naviješta nam jednostavnu istinu o sebi, a onda i o nama samima, daje nam susresti se. Daje nam se prepoznati u daru ljubavi, u euharistiji i u bližnjima.
Tek kada se ispraznimo od vlastitih očekivanja i predrasuda, tek tada postajemo sposobni prepoznati da nam je gorjelo srce svaki puta kada smo se otvarali njegovu daru spasenja. Samo tada mi postajemo slični dvojici učenika, koji nisu istina do kraja razumijevali kada im je sam Isus tumačio Pisma koja su govorila o njemu, ali čas poslije toga srce im je gorjelo jer su čuli ono čega su oni bili dionici u svojoj svakodnevnici. Njegove riječi preobrazile su srca dvojice prijatelja jer su im dozivale u pamet ono što su već toliko puta čuli. Koliko se i mi zapravo nađemo u takvoj situaciji. Dopustimo stoga danas Gospodinu da preobrazi naša srca kako bismo ga mogli prepoznati u daru euharistije jedni u drugima i molimo ga:
Gospodine, udijeli nam milost da u svojim svakodnevnim životnim situacijama znamo prepoznati tvoju prisutnost, da te uvijek prepoznajemo pod prilikama kruha i vina i da ojačani susretom s tobom mognemo svjedočiti tvoju radosnu vijest. Želimo biti zahvalni za tvoju prisutnost i želimo i mi radosno poći stazama ovoga svijeta i svjedočiti tvoju dobrotu koju smo iskusili nebrojeno puta
Fra Josip Ivanović
