Sveti Ivan Apostol u prvom poglavlju svog Evanđelja, odmah nakon proslova, ne prikazuje sam događaj krštenja Isusova nego Krstiteljevo zanosno predstavljanje Isusa prilikom tog događaja. U kratkom razmaku stoji da je Krstitelj dvaput rekao: "Evo Jaganjca Božjega" (r. 36), s time da je prvi puta još dodao: "... koji oduzima grijehe svijeta" (r. 29). U ovom predstavljanju imamo povezane dvije tradicije prve Crkve:
a) Isus je Sluga patnik, poput Sluge u Izaijinoj knjizi koji biva vođen na klanje kao janje (Iz 53, 7) i "nosi" grijehe ljudi (Iz 53, 4);
b) Prilikom Isusove smrti nisu mu prebijene kosti kao dvojici raspetih s njime (Iv 19, 36; 1 Kor 5, 7), čime je ispunjena odredba o pashalnom jaganjcu koji nije smio biti defektan pa je tako Isus postao Jaganjac Božji.
Sveti Ivan u svojoj povijesti Isusove muke posebno inzistira na promatranju Isusa kao Vazmenog jaganjca, kad naglašava da Isusu na križu nisu vojnici prebili golijeni, nego mu je jedan od vojnika kopljem probo rebra. Koliko je to Ivanu važno, i u čemu je osebujna važnost te činjenice, vidi se iz ove rečenice: »0naj koji je vidio, svjedoči, i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete, jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost neće slomiti« (Iv 10, 35-36). U Starom je zavjetu bilo propisano da se Vazmenom jaganjcu ne smije slomiti nijedna kost, i tako su Židovi postupali kod pripravljanja vazmene svetkovine. Sveti Ivan je time htio reći da je to što je Mojsije propisao za onog jaganjca neposredno pred izlazak iz Egipta i za jaganjca u svakogodišnjem slavljenju blagdana Pashe bilo zapravo unaprijed rečeno za Isusa. Onaj je jaganjac bio samo slika koja je navješćivala i pripremala dolazak pravog Jaganjca Božjeg, a pravi Jaganjac Božji je Isus (usp. Iv 1, 36). Isus je Jaganjac Božji »koji odnosi grijeh svijeta« (Iv 1, 29).
U Otkrivenju sv. Ivana Isus se naziva Jaganjcem 28 puta. U Otkrivenju se donosi »pjesma nova« u počast Jaganjcu: »Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine, jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda: učinio si ih Bogu našemu kraljevstvom i svećenicima, i kraljevat će na zemlji« (Otk 5, 9-10).
I opet:
»Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!«
(Otk 5, 12).
Sama riječ pasha (vazam) znači prolazak ili prelazak, a budući da se na taj blagdan u izraelskom narodu slavio spomen na izlazak Izraelaca iz egipatskog ropstva u slobodu, ona je poprimila i to značenje izlaska, a što nije daleko od pojma oslobođenje.
Sv. Ivan je u svome Evanđelju zacrtao polazište za kršćansko shvaćanje vazmenog otajstva s osnovnom idejom prijelaza. On piše:
»Bijaše pred blagdan Pashe. Znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu, Isus, jer je ljubio svoje, one u svijetu, ljubio ih je do kraja« (Iv 13, 1).
Isusovo se vazmeno otajstvo u biti sastoji u njegovu prijelazu s ovoga svijeta k Ocu po muci, smrti i uskrsnuću. Kao krotak Jaganjac Božji, on je podnio strahovito sramoćenje i patnju, ušao u smrt s punim povjerenjem u Oca, treći dan uskrsnuo živ u preobraženu, produhovljenu tijelu i sjeo o desnicu Boga Oca Svemogućega kao Gospod i Svedržitelj. Ali ne tako da samo sebe izbavi iz svijeta, da ode iz svijeta, nego da tako izbavi i sve ljude. Da na duhovan i nevidljiv način ostane stalno u svijetu (usp. Mt 28, 20), i da tako s Njim započne rasti na zemlji novi Božji svijet, novo spasenje i oslobođeno stvorenje.
Kao sto su se snagom krvi vazmenog jaganjca Izraelci oslobodili iz Egipta da se oblikuju kao starozavjetni Božji narod, tako se Kristovom Krvlju oslobađaju svi ljudi iz zasužnjenosti grijehu i zlu. Trijumf Božjeg Jaganjca ovako opisuje Sveti Ivan:
„Vidjeh veliko mnoštvo, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakog naroda , i plemena, i puka, i jezika! Stajahu pred Prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Viču iza glasa: „Spasenje Bogu našemu koji sjedi na Prijestolju i Jaganjcu! (Otk 7,7-10).
Izvor: sveci.net
Foto: Unsplash
