„Kad vam je teško da ne možete niti moliti, ili ste rastreseni, tada se ja povučem, da vas iskušam mislite li i tada na me, i usprkos toga što vam je teško, vi se molite i hvatate se za me, to je dragocjenije i to mi se više sviđa, a vi tako vidite da bez mene ne možete ništa učiniti.“
Spasitelju, udijeli nam ustrajnost u molitvi!
Poštovani i dragi slušatelji Radio Marije, u Matejevu evanđelju, 27, 45-50 čitamo: „ Od šeste ure nasta tama po svoj zemlji — sve do ure devete. A o devetoj uri povika Isus snažnim glasom: ‘Eli, Eli, lama sabahtani?’, to jest: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’ Danas želimo razmišljati o riječima, koje je Isus izgovorio viseći na križu a iskusio ih je u svojoj ostavljenosti i najdubljem poniženju, „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46) Zanimljiv je ovo vapaj! Skoro nerazumljiv običnom čovjeku, jer do tada je Isus u svom odnosu prema Ocu nalazio utjehu i pomoć, još i na Maslinskom brdu, a sada? Mora On, sam, samcat proći kroz nutarnju tamu i ostavljenost u kojoj više ne osjeća Očevu blizinu, jer bliži se smrt, koja je zadnji ponor, nezamisliva snaga razaranja i patnje. Obuzima ga praznina, užasna nemoć, razorna pustoš, kad sve izmiče i bježi, gdje nema ničeg osim napuštenosti koja žeže i neizrecivo je mrtva. U noći duha i sjetila, u pustoši srca u kojoj je sve spaljeno, Isusova duša moli i pretvara se u vapijući zov Ocu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46)
Dragi slušatelji, uronimo srcem i mislima u Isusovu situaciju, razmišljajmo o vapaju Ocu, o izrečenim riječima i situaciji u kojoj se Isus na križu našao. Dopustimo si, da i u nama odjekuje dubina tišine okupana tamnom noći, moć blizine Isusova križa, osluškivanje nepravilnog i ubrzanog otkucaja srca, iz kojega krv teče kap po kap, za otkupljenje svih nas uz vapaj duša.
Zar ne, dragi prijatelji, u nekim životnim situacijama osjećali smo se i sami izdani, napušteni, ostavljeni boriti se u tamnoj noći misleći da ona nema kraja. Međutim, naš početak i kraj tamne noći života je Krist koji nam je životom dao primjer, On pozna taj osjećaj i nama pruža razumijevanje i vjeru koja nam je potrebna u takvim situacijama i vremenima. A smatram da svi znamo, što znači, biti napušten, ostavljen i prezren…To je užasno iskustvo. Ali, kod Isusa kada je pitao Oca: „Zašto si me ostavio?“, postavio je pitanje samo zato što se osjećao napušteno, a ne da bi On napustio Boga. Nije bilo optuživanja Boga, nije bilo dovođenja u pitanje Božje ljubavi, nije bilo sumnjanja u Njegova obećanja. Kao što smo mogli iz navedenoga primijetiti, bio je to „vapaj u nevolji, a ne nepovjerenje u Oca“.
Postoje neke zanimljive indikacije u vezi izjave „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Kao prvo, to je jedini i prvi put da Isus ne govori Bogu kao svom Ocu. Je li to zato što je nosio grijehe svijeta i postao grijehom za nas (2 Kor 5,21)?
Znao je On da ga Njegov Otac nije napustio, ali ga je na trenutak ostavio bespomoćnim, jer je preuzeo na sebe sve grijehe čovječanstva, kao što je ranije izjavio: „Otac me ne ostavi sama“ (Ivan 8,29). Nikada nije iskusio samoću koja dolazi od toga da bude odsječen od Boga, ali sada ponijevši grijehe svijeta, to se dogodilo.
I kao što je dao svoju Krv, tako sada i njegova duša, potpuno ostavljena doživljava prividni neuspjeh, Isus ostaje bez odgovora, zašto? No, ipak ne zdvaja, nego govori: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ To je pobjeda vjere i trijumf ljubavi koja pobjeđuje sve.
I na kraju, smijemo se i mi pitati, kada i koliko puta je Bog nas upitao, ljubljeno dijete jesi li ti mene ostavio? Ili, zašto si me ostavio? Jer, budimo iskreni, svi smo, u nevolji posumnjali, ali i pomislili kako nas je koji puta ostavio, ili kako nam nije u stanju pomoći, naš Bog i Otac. Odrecimo se te pomisli i recimo zajedno, Oče u ruke tvoje predajem duh svoj, dok Tebe, Kriste, molimo pomozi službenicima svojim, koje si otkupio Krvlju svojom. Amen!