Poštovani slušatelji Radio Marije! Srdačno vas pozdravljam. Slavimo danas nedjelju Cvjetnicu kojom duhovno ulazimo u najsvetiji tjedan u godini – u tjedan proslave Muke, Smrti i Uskrsnuća Isusova. Današnje slavlje započinjemo blagoslovom maslinovih ili palminih grančica te procesijom s radosnim pjevanjem, prisjećajući se Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem uz pratnju naroda koji je oduševljeno klicao, mahao grančicama te čak prostirao haljine po putu kojim je Isus jašući na magarcu prolazio... Djeca, svi hodočasnici i sav Grad zanosno su iskazali dobrodošlicu Isusu... iako ipak ne svi, osobito ne gradske, narodne i vjerske vođe, bar ne u većini... Taj isti Grad za pet će dana biti mjesto odbačenja Isusa, sa strane vlasti ali i dijela naroda. Mnogi od ovih koji mu sada kliču, prijeći će u suprotni tabor – onih koji će tražiti Isusovo pogubljenje.
Crkva se danas svečanom procesijom spominje te Isusove Cvjetnice, mi si danas u obredu dočaravamo taj Isusov ulazak u Jeruzalem. Ipak, liturgijsko slavlje (znamo) nikad nije tek prisjećanje, nego je stvarno događanje. Jer Krist je (sada i ovdje) s nama i pred nama, i mi ga kao današnji njegovi učenici slijedimo, pratimo. Ali se i sva povijest ponavlja: Krist je i danas i priznat i nepriznat, i prihvaćen i neprihvaćen; ne samo od svijeta oko nas, nego i od nas samih, nekad smo, naime, i mi sami samo na riječima Isusovi sljedbenici, ali ne i svagdašnjim svojim životom i ponašanjem.
A naš hod u procesiji danas podsjeća nas kako je čitav naš vjernički život upravo – hod za Isusom. Palmine, maslinove grančice u našoj ruci znak su naše vjere u njega, koji je naš Spasitelj; znak su, također, naše želje i odluke slijediti ga još odlučnije čitavim našim životom.
Čitanja pak iz Svetog Pisma kod današnje sv. mise donose nam prave primjere ljudske slabosti, kolebljivosti, nepostojanosti... Znamo kako je to u životu, kako se ljudi lako za nešto oduševe, ali se brzo i ohlade. I mi kao kršćani nekad se lako oduševimo za vjeru, za Boga, za Krista. Ali nije lako u životu potom ostati vjeran, ustrajati u onom što smo obećali. Tko to nikad nije u duši osjetio svoje kolebanje, kad je trebalo ustrajati u svom zvanju, u braku i obitelji, u vjeri i pravoj čovječnosti?
I apostol Petar je samouvjereno izjavljivao: „Ako te i svi ostave, ja neću“, a nekoliko dana kasnije kukavički će izjaviti: „Ne poznam toga čovjeka.“ Slična tome, i naša su lijepa obećanja Bogu (sjetimo se samo naših ispovijedi); ili obećanja nekom našem prijatelju: „Budi siguran, možeš se uvijek pouzdati u mene...“ Ali onda ipak na koncu ne održimo riječ. Tako je učinio i Juda i sve ono mnoštvo naroda. Ali dobro se je nakon svega bar zasramiti, kako je to učnio Petar.
Slično i sva ona masa ljudi koji su na Cvjetnicu oduševljeno klicali Isusu, ali je velik dio njih na Veliki Petak proklinjao Isusa i zazivao njegovu osudu. Takvi su ljudi, najčešće se ponašaju bez razmišljanja, pa i bez morala...
Poštovani slušatelji, mi smo kršćani, vjernici, bliski Isusu Kristu, i ponosimo se time, ali – znamo – Isus ne treba one koji mu se možda samo dive, nego koji su doista spremni i životom ga nasljedovati, dosljedno, ozbiljno, pa i kada je to zahtjevno.
I na koncu sam Isusov križ, ali također i trpljenje, patnja u našem životu. Ona je uvijek u suprotnosti s našom gladi za srećom. No mi smo itekako svjesni da i ona spada u naš život, da ju je zapravo nemoguće izbjeći. Dapače, vidimo da ju treba zapravo naučiti prihvaćati. Reći ćemo: Ako želiš biti pravi čovjek, znaš da moraš naučiti biti obziran, ustrajan, solidaran, strpljiv, a to uvijek košta... Tim više: Ako želiš biti pravi kršćanin, pozvan si nasljedovati Kristov primjer, što je (kako reče sv. papa Pavao VI.) beskrajno lijepo, ali je i zahtjevno.
Živimo u mučnom i krutom svijetu. Oko nas neprestano izvještaji o svakodnevnim brutalnostima u životu. Postoji opasnost da se na to naviknemo, da postanemo neosjetljivi na muku, na trpljenje, na smrt drugih ljudi... Slušajući izvještaj o muci Gospodinovoj, pozvani smo izići iz svake ravnodušnosti. Otkako je Bog na sebe uzeo patnje slične našima, svako je nasilje koje se čini protiv čovjeka, ujedno je i povreda Boga.
Isus je sam prihvatio patnju, njegov križ zauvijek ostaje misterij ljubavi Božje... U vjeri tek razumijemo: Svojom smrću – sa strane Boga – on je pokazao najveću ljubav Božju prema čovjeku; a sa strane čovjeka, u ime čitavoga grešnog čovječanstva, pokazao najveću moguću ljubav i poslušnost Ocu. Upravo svojim trpljenjem i smrću na križu Krist nam je dao najveći primjer ljubavi, vjernosti, strpljivosti i opraštanja... I svojom nam je smrću zaslužio oproštenje, opravdanje, spasenje i nadu slave Božje u nebu.
Poštovani slušatelji, zahvalni Bogu za dar spasenja po Kristu, molimo danas i svih ovih dana:
Tvom križu, Gospodine, klanjamo se, hvalimo te, i slavimo sveto uskrsnuće tvoje jer evo, drveta radi, nasta radost u cijelome svijetu. S drveta križa zasjalo je svima nama svjetlo ljubavi, milosrđa i spasenja. Amen.