Za svega tjedan dana liturgijska atmosfera uvući će nas u dublje promišljanje Kristovog događaja, koji se nastavlja u životu svakog istinskog kršćanina, bolje vjernika. On nas, nakon riječi u dvorani posljednje večere: „... Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva...“, vodi u Maslinski vrt da te kapljice, koje padaju s njegovog tijela na zemlju, skupljamo u kalež vlastitog života i na njihovoj snazi gradimo svoj život i život svijeta u kojemu živimo i nad kojim se tako često puta zgražamo. – Ne možemo izbjeći pitanju: što ja činim da u meni, u mojoj sredini, u svijetu... zavlada više dobra?
Euharistija je središte i sinteza cjelokupne povijesti spasenja. Ona je središte duhovnog hoda svakog vjernika jer on u njoj razmatra Gospodina umrloga i uskrsloga, sebe samoga zajedno s Kristom prinosi Ocu u žrtvi čistoj i svetoj. To je srce kršćanskoga života jer se tu slijeva naš cjelokupni duhovni život. Dok jedemo njegovo tijelo i pijemo njegovu krv, dopuštamo njemu da nas obuče u blistavu odjeću slobode od grijeha i raspoloživost za prihvaćanja Očeve volje u svagdašnjim događajima.
Žrtvovani vazmeni Jaganjac, koji se prinosi kao žrtva za grješnike i njihovo spasenje, slika je koju bismo trajno trebali imati pred očima, dopuštajući da njihov primjer zapali i povuče i nas kako bismo radosno ponudili svoj život za spasenje svijeta. Tko se uputi na ozbiljni duhovni put ne može ostati zaokupljen sobom i svojim problemima, nego će svoj pogled i srce trajno upraviti na Isusa Krista i obnavljati svoj prinos neprestano i velikodušno do krvi.
Ova se preobrazba može dogoditi u obitelji koja proživljava složene situacije, primjerice poteškoće u odgoju, ljubavi ili u obiteljskim odnosima, situacije koje traže jasnoću i novu slobodu, preobrazbu. Ona je tipično djelovanje Duha. Snaga krvi Kristove, koja nam u svakoj euharistiji posreduje Duha, Darivatelja života, oblikuje srca i obnavlja ovaj svijet, preobražavajući sve u povijest spasenja. Kad otkrijemo da nas Bog beskrajno ljubi, naš se život spontano otvara ljubavi. I jednako se tako u nama rađa želja da prinesemo svoj život Bogu kako bi od nas činio ono što želi. Ali, da bi se postigao taj cilj potrebno je dugo promatrati Krista koji se daruje Ocu na posljednjoj večeri i u Getsemaniju. U trenutku kad ulazimo u veliki Kristov prinos, koji se daje kao euharistija i mi postajemo sposobni prinijeti svoj život s njim i moliti:
Oče, tebi uzdižem svoje biće, sebe kao praznu posudu. Prihvaćam Gospodine svoju prazninu. Ispuni me ti sobom, svojim svjetlom, svojom ljubavlju, svojim životom. Daj da ovi dragocjeni darovi zrače iz mene i izlijevaju kalež moga srca u srca svih onih koji su ušli u moj život. Daj da im objavim ljepotu tvoje radosti, veličinu i vedrinu tvoga mira, koji se ničim ne može uništiti.
Euharistija je središte i sinteza cjelokupne povijesti spasenja. Ona je središte duhovnog hoda svakog vjernika jer on u njoj razmatra Gospodina umrloga i uskrsloga, sebe samoga zajedno s Kristom prinosi Ocu u žrtvi čistoj i svetoj. To je srce kršćanskoga života jer se tu slijeva naš cjelokupni duhovni život. Dok jedemo njegovo tijelo i pijemo njegovu krv, dopuštamo njemu da nas obuče u blistavu odjeću slobode od grijeha i raspoloživost za prihvaćanja Očeve volje u svagdašnjim događajima.
Žrtvovani vazmeni Jaganjac, koji se prinosi kao žrtva za grješnike i njihovo spasenje, slika je koju bismo trajno trebali imati pred očima, dopuštajući da njihov primjer zapali i povuče i nas kako bismo radosno ponudili svoj život za spasenje svijeta. Tko se uputi na ozbiljni duhovni put ne može ostati zaokupljen sobom i svojim problemima, nego će svoj pogled i srce trajno upraviti na Isusa Krista i obnavljati svoj prinos neprestano i velikodušno do krvi.
Ova se preobrazba može dogoditi u obitelji koja proživljava složene situacije, primjerice poteškoće u odgoju, ljubavi ili u obiteljskim odnosima, situacije koje traže jasnoću i novu slobodu, preobrazbu. Ona je tipično djelovanje Duha. Snaga krvi Kristove, koja nam u svakoj euharistiji posreduje Duha, Darivatelja života, oblikuje srca i obnavlja ovaj svijet, preobražavajući sve u povijest spasenja. Kad otkrijemo da nas Bog beskrajno ljubi, naš se život spontano otvara ljubavi. I jednako se tako u nama rađa želja da prinesemo svoj život Bogu kako bi od nas činio ono što želi. Ali, da bi se postigao taj cilj potrebno je dugo promatrati Krista koji se daruje Ocu na posljednjoj večeri i u Getsemaniju. U trenutku kad ulazimo u veliki Kristov prinos, koji se daje kao euharistija i mi postajemo sposobni prinijeti svoj život s njim i moliti:
Oče, tebi uzdižem svoje biće, sebe kao praznu posudu. Prihvaćam Gospodine svoju prazninu. Ispuni me ti sobom, svojim svjetlom, svojom ljubavlju, svojim životom. Daj da ovi dragocjeni darovi zrače iz mene i izlijevaju kalež moga srca u srca svih onih koji su ušli u moj život. Daj da im objavim ljepotu tvoje radosti, veličinu i vedrinu tvoga mira, koji se ničim ne može uništiti.
