Sveti Josip, zaštitnik umirućih
Devetnica u čast svetom Josipu uz poticajne misli sluge Božjega Josipa Stadlera
1. Naše posljednje razmatranje o svetome Josipu posvećeno je promišljanju o onome što se u pučkoj pobožnosti i duhovnosti naziva »sretna smrt«. Naime, prema crkvenoj tradiciji sveti je Josip preminuo u društvu Isusa i Marije. Zbog te posebne povlastice, odnosno zbog smrti u naručju Isusa i Marije, vjernici zazivaju svetoga Josipa kao zaštitnika umirućih, ali ga i mole za sretnu smrt: da napuste ovaj svijet pripravljeni, tj. okrijepljeni svetim sakramentima te s Bogom i s bližnjima pomireni. Ponegdje se govori i o svetome Josipu kao zaštitniku dobre smrti.
O toj pobožnoj vjeri piše i Stadler. On pita te potom odgovara: »Kada i đavao i svijet i vlastita put i mnoštvo grijeha u životu počinjenih uz strašne duševne i tjelesne boli navaljuju na umirućega, komu ga Crkva hoće da izručimo? Svetomu Josipu. Idite k Josipu!« Stadler je štovao svetog Josipa kao zaštitnika dobre smrti te je i sam ovako molio: »O presretna tebe, i preblažena, koji si u naručju Isusa i Marije dušu Bogu izdahnuo! Budi uvijek uz nas u našoj borbi na zemlji, da se ne izgubimo na strašni dan suda, nego nam pomozi na čas smrti, da se s tobom, i s tvojom zaručnicom Marijom i s tvojim narančetom Isusom veselimo na vijeke.«
2. Smrt, za koju kažemo da je naravni završetak ljudskog života, nije bila u izvornom Božjem naumu stvaranja čovjeka. Smrt je posljedica grijeha. Bog, dakle, nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih, čuli smo u Knjizi Mudrosti. Prvi je čovjek zlorabio svoju slobodu te je grijehom Bogu okrenuo leđa. Posljedice tog istočnog grijeha, koji je oslabio našu ljudsku narav, baštine svi pripadnici ljudskog roda. Zato je naša narav sklona grijehu (požuda), ali je i pod vlašću smrti. Ipak, Bog nas nije ostavio pod tamom grijeha i smrti: poslao je svoga Sina, koji je uzeo naše tijelo i našu narav, da nas otkupi. Krist je izvršio djelo otkupljenja svojom mukom, smrću, uskrsnućem i uzašašćem na nebo i tako nam ponovno otvorio pristup u vječni život. Bog, dakle, nije zaboravio na čovjeka.
3. Katekizam Katoličke Crkve govori nam da duše svih onih koji umru u Kristovoj milosti i koji uživaju vječnu radost sačinjavaju nebesku Crkvu, gdje, u vječnom blaženstvu, gledaju Boga licem u lice, onakvim kakav on doista jest, i gdje su, u različitom stupnju, pridružene svetim anđelima u božanskom vladanju proslavljenog Krista, posredujući za nas koji smo još na svome zemaljskom hodočašću (Usp. KKC 1052–1053).
Oni koji umru u Božjoj milosti i prijateljstvu, a nisu posve čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, poslije smrti podnose čišćenje, kako bi postigli svetost potrebnu da mogu ući u Božju radost (KKC 1054). A oni koji potpuno svjesno i slobodno izaberu grijeh i zlo kao temeljno opredjeljenje svojega života, poslije smrti nisu u zajedništvu s Bogom: glavna je paklena kazna u vječnoj odvojenosti od Boga, u kojemu jedinom može čovjek naći život i blaženstvo, za što je stvoren i za čime teži, uči nas KKC. (usp. KKC 1056-1057).
4. Pišući svojim sestrama o 25. obljetnici utemeljenja Družbe služavki maloga Isusa, Stadler nabraja Božja djela od neprocjenjive vrijednosti kojima je do sada milosno obdarivao ovu družbu. U tom nizu Stadler Bogu zahvaljuje i za milost sretne i dragocjene smrti tolikih sestara »kakovom je Mali Isus svaku svoju služavku, a vašu drugaricu na toliko odlikovao, da je svaka do sada uz takove znakove umrla, koji očito svjedoče da je u milosti Božjoj preminula. Za tako velika dobročinstva, kojih svih ne možemo ni nabrojiti, treba da se svaka za se i opet sve zajedno zahvalite Malom Isusu, na dva načina: vanjskim i unutarnjim«.
Zato je nadbiskup Stadler uvijek evanđeoski pozivao na budnost i pripravnost. »Budući da smo svi dužni platiti dug smrti, nastojmo u molitvi drage volje primiti smrt, da ispunimo volju Božju, kada god nas pozove, da otiđemo iz ovoga svijeta; jer svaki put, kada god se taj čin u pravom duhu učini, dobiva se zasluga slična onoj, koju imahu mučenici, kad dadoše život za Isusa Krista.«
5. Isus Krist je svojim utjelovljenjem pokazao koliku ljubav ima prema nama: došao je radi nas i radi našega spasenja. To zajedništvo, koje nam Bog daruje, nastavlja se i u vječnosti: tamo je potpuno savršena radost i uživanje Boga. Božja ljubav je toliko jaka da se proteže i onkraj smrti.
Možda smo o tim temama danas zaboravili razmatrati. Kao da izbjegavamo svaki govor o onome što je prolazno i smrtno. A tako se zapravo zavaravamo i mislimo da od smrti možemo pobjeći. Kršćanstvo nas ne uči tjeskobnom strahu pred promišljanjem o smrti i posljednjim stvarima nego nas uči kako u uskrsnoj vjeri shvaćati ljudsku konačnost i smrtnost.
Zato nas pobožnost prema svetome Josipu kao zaštitniku umirućih vraća na ove teme. Molimo svetoga Josipa da nam pomogne rasti i sazrijevati vjerom pred otajstvom smrti te da nam pomogne rasti svaki dan sve više i više u ljubavi prema Bogu i bližnjima. Tako ćemo uvijek biti spremni za susret s Bogom, oči u oči.
