Sveti Josip, zaštitnik siromaha

Devetnica u čast svetom Josipu uz poticajne misli sluge Božjega Josipa Stadlera

1. Uvodna misao današnjeg molitvenog programa uzeta je iz prvoga broja Glasnika svetog Josipa, zabavno-poučnog mjesečnog lista za katolički puk koji je pokrenuo mladi profesor Josip Stadler 1873. godine u Zagrebu. U svome uvodniku Stadler otkriva kome je namijenjen ovaj časopis i zašto je izabrao baš svetoga Josipa kao njegova pokrovitelja. List je namijenjen običnom puku, a sveti je Josip za Stadlera zaštitnik cijelog Božjeg naroda, ali na poseban način običnog puka koji u znoju lica svoga zarađuje za svakodnevni život.

Taj nam Stadlerov potez otkriva da Crkva časti svetoga Josipa kao zaštitnika siromaha. O tome u novije vrijeme piše i papa Franjo govoreći kako se Josip nekada brinuo za Isusa i Mariju, a isto tako sada brine za cijelu Crkvu, ali posebno za siromahe, patnike, umiruće, tuđince, utamničenike i bolesnike – oni su betlehemsko Dijete Isus koje Josip nastavlja čuvati.

2. Od svetog Josipa, dakle, možemo upiti osjećaj skrbi za drugoga. Josip nije nekakav posesivni skrbnik koji želi nadgledati i kontrolirati svaki korak svojih ukućana. Josip nije frustrirana ni nezadovoljna osoba koja krivo koristi svoj autoritet u obitelji ili zajednici. Josip je osoba zrela karaktera, osoba koja duboko poštuje sebe i svoja uvjerenja, osoba koja je sigurna u sebe jer sluša glas Božji, odnosno svoju savjest, ali u isto vrijeme on je osoba koja živi u sjeni, skrovitosti, poniznosti. Zato je Josip pravi autoritet i skrbnik.

Zasigurno je i prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, dok je osnivao sirotišta i ubožnice, bio zagledan i inspiriran primjerom očinske skrbi svetoga Josipa. Stadler je imao izuzetno istančan osjećaj za običan puk, za sirotinju i siročad te za sve marginalizirane članove društva. Teško socijalno stanje koje je zatekao u Sarajevu, mnogo beskućnika i gladne siročadi, nepismenih i nepoučenih sugrađana… sve ga je to potaknulo da se konkretno zauzme za njih. Stadler je bio svjestan – kako sam navodi – da se »sveti Josip za dvije stvari brinuo: za duševni napredak, ali i kako da poštenim načinom sebi i svojima nužne stvari za život pribavi.«

3. Ekonomsko siromaštvo nije pozitivna ni poželjna stvar. Sjetit ćemo se da na raznim mjestima kroz Stari zavjet proroci pozivaju na zauzimanje za gladne, siromašne, potlačene, udovice i dr. Štoviše, u židovskom je mentalitetu materijalno bogatstvo znak Božjeg blagoslova. U tom smislu možemo reći da imati nije grijeh. Grijeh bi bilo imati, a ne vidjeti bližnjega u potrebi. Zato je Stadler postupao potpuno ispravno brinući se za sirotinju: u njima je gledao siromašnoga Krista.

Govoreći o nadolazećem siromaštvu usred novih okolnosti Prvog svjetskog rata, Stadler je pisao svećenicima ovako: »U tu svrhu ja preporučam, neka svaka župa u dvorištu župničkom ili na drugom kojem zgodnom mjestu dade načiniti hambar, u kojem će se spremati samo ono, što je opredijeljeno za sirotinju župe. U hambaru neka bude više pregradaka za pšenicu, kukuruz, ječam, raž itd. kako tko već šta donese. I ako u župi bude braće hrišćana ili muhamedanaca možda još siromašnijih i jadnijih od katolika, da niste odvratili lica svojega od njih, nego sjećajući se priče dobroga Samaritanca spomenite se, da nam je Gospodin zapovjedio, da se svim siromasima smilujemo bez razlike vjere i narodnosti.«

4. S druge strane, biti siromašan duhom, kako nas uči Sveto pismo, znači biti Božji siromah: onaj koji ovisi o Bogu i koji sve svoje nade stavlja u Boga. I prorok Izaija podsjeća nas da Bog gleda na takva čovjeka, odnosno na siromaha i čovjeka duha ponizna (Iz 66, 2). Pa i Isus u blaženstvima potvrđuje da su blaženi siromasi duhom (Mt 5, 3). Svetoga Josipa promatramo u tom smislu kao siromaha duhom. Biti siromah duhom ne znači biti duhovno prazan. Biti siromah duhom znači biti poput prosjaka koji pred Bogom ima ispruženu ruku i koji u Boga stavlja sve svoje povjerenje. Takav je sveti Josip: sav predan Bogu i sav predan Božjem djelu spasenja. Od njega možemo upiti tu jednostavnost i posvećenost onim bitnim stvarima u životu.

5. Ali sveti je Josip bio siromašan u doslovnom smislu te riječi. To nam otkriva njegovo tesarsko zanimanje kojim se nisu bavili imućnici. Štoviše, njegov odlazak u Betlehem, a onda i progonstvo u Egipat svjedoče nam da je bio i izbjeglica. Zato Josipa s pravom zazivaju siromasi i beskućnici kao svoga zaštitnika. Ali sveti Josip je bio i Božji siromah duhom jer se nije zamarao nebitnim stvarima koje prolaze i koje ne mogu ispuniti ljudski duh. Njegova predanost Bogu njegovo je siromaštvo duhom jer tako u prvome planu nije on sam, nego Bog! Upravo ga je ta oslonjenost na Boga naučila da skrbi za druge: za one koji su doslovno siromašni u materijalnom smislu. Molimo svetoga Josipa neka nam izmoli pred Božjim prijestoljem jednostavan duh, nenavezanost i slobodu od nepotrebnih stvari te da nam izmoli navezanost i potpunu predanost Isusu i Mariji, onakvu kakvu je imao i on sâm.