"Vjera nadbiskupa Stepinca u pismima majci Amadeji Pavlović"
Križ i uskrsnuće, trenutne nevolje i nada u dobar ishod u budućnosti, kao i čašćenje BDM, česta su promišljanja bl. kardinala Alojzija Stepinca o kojima piše majci Amadeji u svojim pismima.
On u jednom pismu piše ovako: „ Drago mi je da je ona hajka tako svršila. Opet nam je to jedan novi dokaz, kako su istinite riječi svetoga Pavla: „Onima, koji Boga ljube sve se okreće na dobro.“ Budite uvjereni, da naši protivnici u duši poštuju i cijene one koji odvažno zastupaju svoje vjersko osvjedočenje, makar se prema vani drugčije ponašali. Ostanite dakle čvrste i odlučne i nadalje, i nikada popustiti na njihov kakav usmeni nalog. Pismeno mora da bude, da imamo dokument u ruci. Ali ni onda odmah ne popustiti, nego opet odlučno braniti svoja prava. Kad bi pak brutalna sila učinila svoje, onda stvar prepustimo Bogu dragome, jer smo učinili što je ljudski bilo moguće. Bog ne voli kukavica. Više puta nalazimo u Svetome Pismu opomenu Božju: „Budi jak i odvažan!“ To vrijedi za sva vremena, jer je nedostojno kršćanina, da bude kukavica, kad ima uza se svemogućega Boga.“
„Nadalje, pitate me za zdravlje. Nije najbolje, ali ipak Bogu hvala, mogu obavljati poslove, koliko je to uopće moguće u zatočeništvu, koje je u stanovitom pogledu gore od lepoglavske tamnice. Ja se međutim ni najmanje ne tužim radi toga, jer „nije sluga veći od gospodara svojega“, veli Božanski Spasitelj. Kad bi Spasitelj bio znao nešto bolje i uspješnije za širenje Kraljevstva Božjega na zemlji, nema sumnje, da bi nam to bio i pokazao i riječju i primjerom. Ali eto, odabrao je baš patnje kao zalog za širenje i učvršćivanje toga Kraljevstva. Njegov je život svršio na križu, glave apostola pale su što od mača, što od koplja, što od drugih ubojničkih sredstava, i, protivno svakoj ljudskoj logici, što su više padale glave mučenika, to se više širi Kraljevstvo Kristovo. Što bismo se dakle tužili ili jadikovali?“
„A u središtu duše majke M. Amadeje i svake Milosrdne sestre svetoga Križa, je križ. Za majku M. Amadeju ne postoji ni jedna patnja, nijedna nevolja, nijedna protivština koja za nju ne bi imala smisla. Svako je trpljenje za nju način potpunog suobličenja s Isusom Kristom: umiranje sebi i privijanje Kristu. Budući da je Krist trpio i umro za nas, što drugo može kršćanin nego isto to učiniti za Krista: umirati za njega iz dana u dan, iz ljubavi prema njemu, njemu kojega susreće u svojim bližnjima, osobito u onima koji trpe u ovom svijetu. Možda je najbolje izrekao život majke Amadeje i bl. Alojzija Stepinca, sv. Pavao u Drugoj Poslanici Korinćanima: „To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas. U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni: obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje. Dosita, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu.“ (2Kor 4, 7-11)
Bl. kardinal Alojzije Stepinac u svakom pismu zaziva Božji blagoslov i obećava molitvu i da će prikazati sv. misu za Družbu Milosrdnih sestara sv. Križa. On piše: „Vašoj novoj časnoj Majci šaljem svoj blagoslov. Kad joj budete pisali recite joj , da ću za nju i cijelu Družbu sestara Svetog Križa imati posebnu Misu na dan svete Lucije, djevice i mučenice, jer je velik interes Crkve, da se Družba Svetog Križa i dalje razvija i radi. Neka joj dobri Bog pomogne u radu kao vrhovnoj glavarici, što danas sigurno nije lako, kao što sama znadete, boreći se već toliko godina s ljudima, koji kao da su prestati biti ljudi i pretvorili se, reć bi u divlje zvijeri, poput vojnika, što su okovana pratili svetog Ignacija mučenika u Rim na stratište. Ali, ipak je naša dužnost, da i dalje molimo za naše progonitelje, ako želimo biti pravi sljedbenici Raspetoga Krista, koji i na križu moli za progonitelje: „Oče oprosti im, jer ne znaju što čine!“
Bl. Alojzije Stepinac, osobito je štovao Blaženu Djevicu Mariju, i predlaže da je štujemo kao našu nebesku Majku i Suotkupiteljicu. On piše: „Upravo tu, pod križem, postaje Presveta Djevica pravom Majkom ljudskog roda. Nema Isusa bez Marije. Njegove boli i njezine su boli. Žrtvovala je i Sina i Sebe da nas spasi. Ona je od Boga postavljen znak saveza između Boga i ljudi. Znak pomirenja čovjeka s Bogom. I štovanje Majke Božje ne umanjuje čast Isusovu. Ona nema druge želje ni čežnje osim proslave Boga.
Neka nas prati zagovor naše Nebeske Majke, u čijoj se Devetnici nalazimo, i bl. Alojzija Stepinca da budemo slični Kristu Raspetom i Uskrslom.
s. Deodata Kočonda
