Učitelju božanski, danas te molim da zazvoni tvoj sveti glas kojim nam ustrajno govoriš i govoriš (2x λέγω Mk 4,26.30). Govoriš nam svima o Ocu nebeskom, kako on kraljuje (2x βασιλεία τοῦ θεοῦ 4,26.30) – skrovito, sam ne znam kako (4,27).

Božje kraljevstvo nalik je čovjeku (ὡς ἄνθρωπος Mk 4,26) jer smo na sliku Božju stvoreni. Ako sjeme stavim u plodnu zemlju, “automatski” (αὐτομάτη Mk 4,28) će rasti. Tu je sunce, svjetlo i toplina, tu je zrak i kiša… Sićušno zrno klija, niče, živo je; razvija se, buja. Umrlo je i donosi obilat rod (usp. Iv 12,24). Mogu u veliku žetvu (4,29; Mt 9,37).

I najveće, gorostasno drvo, sa silnim granama na kojima ptice nebeske nalaze predah i zaklon (usp. Mk 4,32), nastaje iz male sjemenke. Tako već početak Pisma bilježi: u sebi nosi svoje sjeme (Post 1,11.12.29), svako prema svojoj vrsti (1,11.12.21.24.25). I moj je život započeo kao majušan, oku nevidljiv zametak u majčinu krilu.

Poučavaš nas, Gospodine, tko je Bog, kakav je on kralj. Služiš se pritom slikama iz života, usporedbama (παραβολή 30.34) koje već i dijete može razumjeti. Ističeš sličnost. Donosiš nam vječnu Riječ (λόγος) – sebe sama – pazeći kako je mi možemo primiti (4,33).

Ako sam tvoj učenik, primaš me zasebno i sve razrješavaš (ἐπιλύω Mk 4,34). Uklanjaš koprenu, mičeš zrcalo, sve razbistruješ. Daješ mi da izravno gledam, licem u lice. I da se divim; da se klanjam – zahvalno, radosno.

Autor: p. Niko Bilić

Izvor: Biblijski portal