U božićnoj noći slušamo riječi proroka Izaije koje ohrabruju narod i pokazuju da ga Bog nije zaboravio.
Prorok Izaija govori: »Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku.« U nastavku dodaje: »Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.« Ove riječi podsjećaju na veličanstvenu povijest Božje objave u njegovu Izabranom narodu. Dovoljno je samo sjetiti se Händelova Mesije. Uvijek je poseban doživljaj odslušati prvi dio toga oratorija dok se iščekuje polnoćka. Ondje su najprije preuzete Izaijine riječi: »'Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana'… Glas viče: 'Pripravite Gospodinu put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek' se povisi svaka dolina, nek' se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno nek' se poravna, strmine nek' postanu ravni. Otkrit će se tada slava Gospodnja i svako će je tijelo vidjeti, jer Gospodnja su usta govorila'« To su prorokove riječi narodu koji se nalazi u progonstvu, u beznađu, riječi koje otvaraju put nadi jer sada treba pripraviti put kroz pustinju kako bi se Bog, kao vođa cijeloga naroda, mogao vratiti iz progonstva i opet nastaniti u Obećanoj zemlji, u Jeruzalemu.
Oratorij dalje preuzima riječi proroka Hagaja: »Ovako govori Gospodin nad vojskama: 'Zamalo, i ja ću potresti nebesa i zemlju, i more i kopno. Potrest ću sve narode da dođe blago svih naroda.'« Prorok ukazuje na Boga koji nije nezainteresiran nad sudbinom ljudi, nego ulazi u povijest, zahvaća i mijenja. To se događa po snažnim znakovima koji sliče potresu, a sve to izvodi Bog koji kao Gospodin nad vojskama sliči velikome vojskovođi i ratniku.
Slično je i dalje u riječima proroka Malahije: »Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već – govori Gospodin nad vojskama. Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj ljevačev. Očistit će sve sinove Levijeve da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti.« Opet je riječ o snažnome i uzvišenome Bogu koji se objavljuje u moći i sili, a susret s njime može probuditi strah i jezu.
Tako su na početku velebnoga oratorija prisutne snažne proročke riječi koje govore o neizbježnom Božjem zahvatu u povijesti naroda. Bog se objavljuje kao moćan i pravedan, pa nema te sile koja bi ga mogla nadjačati.
Händelov Mesija donosi potom tekstove nešto drukčijeg tona. Vraća se opet proroku Izaiji koji govori: »Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel – S nama Bog!« Slijedi još nekoliko Izaijinih proroštava koja govore o svjetlu koje će odagnati tamu, pa i ovo o narodima koji vide veliku svjetlost. Oratorij završava niz proročkih tekstova Izaijinim riječima: »Dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.« Najednom je tu, umjesto slike moćnoga i nepobjedivoga Boga, slika bespomoćnoga djeteta, no to dijete postaje svjetlo koje svijetli ne samo u Jeruzalemu, ne samo u Izraelu, nego među svim narodima, po cijelome svijetu.
Nasuprot velikim riječima i djelima, najavi moći i slave, pred nas je stavljen Sin. Na Božić ga promatramo u jaslicama kao maleno dijete.
Dijete u jaslama kao da kaže najprije Mariji i Josipu, potom mudracima s istoka i pastirima, potom svim ljudima, miljenicima Božjim: »Trebam vas!« Rodio se u krhkosti i malenosti kao svaka beba, pa mu zato i treba ljudska pažnja i briga. Ova potreba nije prestala. Bog danas treba čovjeka. On je cijeli svijet stvorio radi čovjeka, uputio je ljudima svoju riječ radi njih samih, poslao je svoga Sina da se rodi u Betlehemu radi cijeloga čovječanstva. To je ljubav koja ne može ostati zatvorena u Bogu, nego se mora darovati. Istovremeno, to je ljubav koja želi biti ljubljena, koja se nada uzvraćanju, premda je spremna prihvatiti i odbijanje i to baš zato što je ljubav. To je ljubav koja je ljubljena kad čovjek ljubi drugog čovjeka, kad je spreman prepoznati potrebe drugoga, osobito onoga koji si ne može ili ne zna sam pomoći. Tada Bog kaže: »Trebam te!« Taj vapaj čuje se u siromasima, bolesnima, napuštenima, osamljenima, prognanima, prezrenima, u svima koji su na rubu društva, u svakome koji traži smisao, tko je obuzet tjeskobom i strahom, u svakome tko trpi nasilje. Kad čovjek odgovori na taj božanski vapaj, ono svjetlo koje je prepoznao u Bogu, postaje njegovo vlastito svjetlo i počinje svijetljeti u svijetu, razgoni tamu, a svijet postaje bolje mjesto.
Bog koji vlada svijetom, koji u vlasti ima živote svih ljudi, koji na svome dlanu drži cijeli svemir, postaje čovjekom! Ne moćnikom, ne silnikom, ne intelektualcem kojem se klanjaju filozofi i svijet, nego djetetom u slamnatoj postelji, čovjekom i Bogom koji je donio nadu, naučio ljude ljubiti, svojom ih smrću i križem otkupio. Nasuprot velikim najavama prorokâ, Bog dolazi ranjiv i stavlja se u ljudske ruke, s povjerenjem u čovjeka. Bog se na Božić objavljuje kao prvi vjernik jer vjeruje čovjeku.
Bog se objavljuje među pastirima, a ne moćnicima. Bog se daruje protiv svih očekivanja i iznenađuje. Danas on kaže svakom čovjeku: »Dopusti da te iznenadim! Dopusti da ti se darujem!« Tada čovjek može prepoznati dar.
Neka nam svima bude sretan Božić! Neka nam bude ispunjen Bogom i njegovim iznenađenjima. Neka nam on pomogne da i mi budemo svima oko sebe dar.
