Trideset i peto poglavlje Knjige proroka Izaije donosi pjesmu o Božjem sudu. Nakon što je u prethodnom poglavlju izvršen sud nad Edomom, narodom koji je iskoristio propast judejskoga kraljevstva, sada se izvršava i sud nad Judom i Izraelom, no ishod je toga suda sasvim drugačiji. Bog preokreće sudbinu naroda.
Pjesma započinje riječima: „Nek' se uzraduje pustinja, zemlja sasušena, neka kliče stepa, nek' ljiljan procvjeta. Nek' bujno cvatom cvate, da, neka od veselja kliče i nek' se raduje. Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona“ (Iz 35,1-2). Prorok govori o pustinji koja će procvasti. Pritom čitatelj ne smije imati pred očima samo romantičnu sliku ljepote koju će pustinji donijeti zelenje i cvijeće. Riječ je o pravoj životnoj preobrazbi. Naime, pustinja je značila nevolju, opasnost i smrt. Dovoljno se sjetiti da u pustinji nema vode ili je ima u vrlo ograničenim količinama, a bez nje život je nemoguć. Osim toga, u pustinji vreba opasnost od raznih životinja. U Judejskoj pustinji prebiva nekoliko vrsta otrovnica, opasni škorpioni i paukovi, te leopardi, a u starozavjetno vrijeme i vukovi. Tu su i ljudi na koje se u pustinji može naići, a koji nisu uvijek prijateljski raspoloženi. Pustinja je prepuna opasnosti i ovdje je kao takva postavljena za sliku položaja u kojem su se nalazili Judejci i Izraelci. No njihov položaj nije beznadan i nije nepopravljiv. Naprotiv, kaže se da će pustinja procvasti. U Judejskoj pustinji to se doista može dogoditi u zimskom kišnom razdoblju, kad kiše natope inače plodnu pustinjsku zemlju. Krajem zime pustinja se može zazeleniti. Izaija kaže da će joj biti dana slava Libanona i divota Karmela i Šarona. Libanon je bio poznat po bogatim šumama, Karmel po vinogradima, a Šaron po žitnim poljima. Judejska pustinja ili pustinja Negev sigurno nikad ne bi mogle imati toliko kiše da bi u njima mogle rasti šume, uspijevati vinogradi i maslinici ili da bi se mogla obrađivati polja. Stoga prorok govori o izvanrednoj preobrazbi koja će donijeti radost. On naravno ne govori o stvarnoj pustinji i stvarnim šumama, vinogradima i poljima. Izaija govori o Božjem izabranom narodu koji je u teškoj, životnoj opasnosti, ali čiju sudbinu sada Bog preokreće. Bog šalje svoju milost kao što pada kiša, ne bi li nestala nevolja i opasnost. Zato prorok i kaže o Božjem narodu: „Oni će vidjeti slavu Gospodnju, divotu Boga našega“ (35,2).
Ovakvo Božje djelovanje, premda se još nije dogodilo, za proroka je sigurnost, ono će se neminovno dogoditi. Zato on potiče narod: „Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: 'Budite jaki, ne bojte se!'“ (35,3-4). Narod koji je malaksao pod brojnim i teškim nevoljama, ne smije se predati, nego se mora ponovno ohrabriti i nastaviti dalje. Vjernikovo raspoloženje ne smije ovisiti o nevoljama sadašnjega časa, nego o budućoj nadi.
Budeći ovu nadu, Izaija kaže: „Evo Boga našega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi!“ (35,4). Bog odlučuje osobno ući u ljudsku povijest i snažno u nju zahvatiti. Prorok je u to siguran jer poznaje način Božjeg djelovanja. On je znao kako je Bog djelovao u prošlosti, što opisuje i Sveto pismo, pa je tako i znao da Bog nikada nije napustio svoj narod, nego se osobno za njega zauzimao. To je izvor njegove nade i sigurnosti.
Kad opisuje kako će Bog djelovati, kad želi konkretizirati sliku procvale pustinje, Izaija kaže: „Sljepačke će oči progledati, uši će se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati k'o jelen, njemakov će jezik klicati. Jer će u pustinji provreti voda, i u stepi potoci, sažgana će zemlja postat' jezero, a tlo žedno – izvori. U brlozima gdje ležahu čaglji izrast će rogoz i trska“ (35,5-7). Preobražena pustinja postaje slika preobraženja života onih koji trpe. Božje djelovanje dotiče najosobnije situacije pojedinaca i mijenja ih, preobražava ih. Pojedincima vraća njihovo dostojanstvo, jer to znači povratak vida slijepima, sluha gluhima i govora nijemima. Bit će im vraćena punina dostojanstva.
Tada Bog pripravlja cestu za svoje otkupljenike. Prorok naglašava: „Bit će ondje čista cesta, a zvat će se sveti put“ (35,8). Put je svet jer je riječ o hodočasničkom putu kojim se ide prema Bogu. To je put kojim se ide u sveti grad, u Jeruzalem, put kojim se uzlazi prema jeruzalemskom Hramu. Božji otkupljenici tim se putom vraćaju iz progonstva. I njima je vraćeno dostojanstvo slobodnih ljudi. O njima Izaija kaže: „Doći će u Sion kličuć' od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratiti će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci“ (35,10).
Kršćanin u ovom Sionu i svetom gradu prepoznaje nebeski Jeruzalem prema kojem je Gospodin Isus Krist pripravio cestu. Pozvani smo radosno i kličući hoditi tim putem, a taj put jest cijeli naš život.
