Na kraju dvadeset i devetog poglavlja svoje knjige prorok Izaija, po tko zna koji put, govori o zlim savjetnicima, pa kaže: „Teško onima koji se od Gospodina kriju da bi svoje sakrili namjere i koji u mraku djeluju i zbore: 'Tko nas vidi i tko nas pozna?'“ (Iz 29,15). Riječ je o onima koji loše savjetuju kralja, ne osvrćući se na Božju riječ koju posreduju proroci i ne oslanjajući se na Boga u svojim odlukama. Pritom, osloniti se na Boga znači imati povjerenja i pouzdanja u njega.
Zato prorok nastavlja: „Kolike li naopakosti vaše! Cijeni li se glina kao lončar, pa da djelo rekne svome tvorcu: 'Nije me on načinio'? Ili lonac da rekne lončaru: 'On ne razumije ništa'?“ (29,16). To je upravo ono što su ovi savjetnici činili u odnosu na Boga. Zauzeli su njegovo mjesto. Njega, koji je stvorio cijeli svijet, koji je pozvao svoj izabrani narod iz Egipta, koji im je dao Obećanu zemlju, oni nisu slušali jer su se pouzdavali samo u svoju pamet i u vojnu snagu pojedinih velikih sila. Zaboravili su da su svi zajedno u Božjim rukama.
Takvima je namijenjeno proroštvo koje slijedi: „I čut će u onaj dan gluhi riječi knjige; oslobođene mraka i tmine, oči će slijepih vidjeti. A siromasi će se opet radovati u Gospodinu, najbjedniji će klicat' Svecu Izraelovu, jer neće više biti silnikâ, nestat će podsmjevačâ, istrijebit će se svi koji zlo snuju: oni koji riječju druge okrivljuju, oni koji na vratima sucu postavljaju zamku i nizašto obaraju pravednika“ (29,18-21).
Loši savjetnici predstavljeni su kao silnici jer imaju moć u zemlji, kao podsmjevači jer ismijavaju proroke i Božju poruku koju oni prenose, kao oni koji druge okrivljuju jer žele sakriti vlastite interese, kao oni koji obaraju pravednika i postavljaju klipove pod noge sucu jer njihov interes nije pravda. Njihov interes nije dobro naroda ili zemlje već isključivo vlastiti i to kratkoročni interes. Oni ne gledaju dugoročno, a pogotovo ne vide vječnost. Zato im Božji naputci ne odgovaraju jer se kose s njihovim kratkoročnim interesima.
Nasuprot lošim savjetnicima stoje gluhi koji će opet čuti riječi knjige, pri čemu se misli na knjigu Zakona, na onu knjigu koja sadrži Božju riječ i Božje naputke. Zato će oči slijepih biti oslobođene tmina. Ovdje je narod prikazan kao da je slijep jer hodi u tmini, budući da mu nitko ne nudi Božju riječ koja je jedina prava svjetlost i jedini pravi putokaz. Jednom kad budu rasvijetljeni Božjom riječju i kad prihvate njegovu volju, siromasi će se radovati i klicat će Bogu.
Ovdje se vidi da se bitka između dobra i zla ne vodi toliko između Izraela i okolnih naroda koji ga napadaju, nego između pravednika i nepravednika u samom narodu. I ponovno prorok pokazuje da je Bog na strani pravednika, na strani onih koji nemaju svjetovnu moć, na strani onih koji često trpe zbog zloporabe moći onih koji imaju veći utjecaj u društvu.
Bog, koji je predstavljen kao „Bog kuće Jakovljeve, koji otkupi Abrahama“, u nastavku kaže: „Neće se odsad više stidjeti Jakov i više mu neće lice blijedjeti, jer kad vidi usred sebe djelo mojih ruku, svetit će ime moje“ (29,22-23). Važno je da je Bog ovdje predstavljen kao „Bog kuće Jakovljeve“. Naziv Jakov dolazi od imena praoca Izraela, baš kao što je to prije njega bio i Abraham. Slično kao što se Bog Mojsiju iz gorućega grma predstavio kao Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, Bog otaca, tako se i sada predstavlja kao Bog otaca. Time on naglašava svoju vezanost uz svoj narod. Iako je narod njega zaboravio, što osobito vrijedi za vođe naroda, Bog nije zaboravio svoj narod i uvijek mu je bio vjeran. Izrael bi se trebao stidjeti kad bi ga Bog napustio, no to se nije dogodilo i zato se ne treba ni stidjeti ni plašiti. Dokaz Božje vjernosti bit će svima vidljiv po Božjim djelima.
Prorok zaključuje ovaj odlomak riječima: „Svetit će Sveca Jakovljeva, bojat će se Boga Izraelova. Zabludjeli duhom urazumit će se, a oni što mrmljaju primit će pouku“ (29,23-24). Lijepa je ova završna misao. Naime, oni koji su prije bili prikazani kao loši savjetnici, kao oni koji će propasti, ipak će imati priliku da se promijene. I oni će se urazumiti i oni će prihvatiti da budu poučeni Božjom riječju.
Upravo je Božja vjernost i njegovo neumorno milosrđe uzrok radosti vjernika. Mi, kršćani, ovu vjernost i milosrđe na osobiti način prepoznajemo u Isusu Kristu. U njemu nam dolazi Božje kraljevstvo i zbog toga svetimo ime Očevo, baš kao što to molimo i u molitvi Očenaš.
