Prorok Izaija u dvadeset i osmom poglavlju svoje knjige najprije upozorava i opominje Samariju, glavni grad sjevernoga izraelskog kraljevstva zbog njezine nevjere i nepravde koja u njoj vlada (usp. Iz 28,1-6), a zatim govori i protiv loših svećenika i lažnih proroka (usp. 28,7-13).

Odlomak s upozorenjima završava se ovim riječima: „Stoga čujte riječ Gospodnju, vi podsmjevači, vi što vladate narodom ovim koji je u Jeruzalemu. Vi velite: 'Sklopismo savez sa smrću i s podzemljem učinismo sporazum. Kad prođe bič razorni, ne, neće nas dohvatiti, jer od laži načinismo sebi sklonište i od obmane skrovište'“ (28,14-15). Riječ je očito o lošim upraviteljima i nesposobnim savjetnicima koji nisu slušali savjete koje je Bog davao po prorocima, nego su se oslanjali na saveze s drugim narodima. Ovdje bi se moglo prepoznati dvije povijesne situacije u Judeji. Jedna bi mogla biti u doba kralja Ahaza koji se oslanjao na svoje savjetnike, kao što je to već viđeno u sedmom poglavlju Knjige Izaijine, te je sklopio savez s Asirijom protiv susjednoga sjevernog izraelskog kraljevstva i protiv Aramejaca iz Damaska. U tom slučaju izrazi 'smrt' i 'podzemlje' predstavljali bi asirsko kraljevstvo. Druga povijesna situacija mogla bi biti više od stotinu godina kasnije, kad su Babilonci osvajali Judeju i Jeruzalem, a jeruzalemski su upravitelji htjeli sklopiti savez s Egiptom. S obzirom da se kasnije kaže: „Propast će savez vaš sa smrću, vaš sporazum s podzemljem držat' se neće. Kada bič razorni prođe, satrt će vas“ (28,18). Vjerojatnije je ovdje riječ o asirskim osvajanjima, jer ova velika sila s istoka koju Ahaz poziva u pomoć protiv svojih susjeda, doći će tako na granice Judeje i ugroziti njezin opstanak u doba Ahazova sina Ezekije.

Već je u sedmom poglavlju Izaijine knjige bila riječ o Ahazu koji nije htio tražiti znak od Boga, to jest nije se htio savjetovati s Bogom, nego se savjetovao samo sa svojim zemaljskim savjetnicima. I ovdje je prokazana njegova odluka da se osloni na ljude koji su ga loše savjetovali i koji su svoje zaključke temeljili na obmani i laži.

Nasuprot takvim savjetnicima stoji Bog, pa prorok donosi ove njegove riječi: „Evo, postavljam na Sion kamen odabrani, dragocjen kamen ugaoni, temeljac. Onaj koji u nj vjeruje, neće propasti. I uzet ću pravo za mjeru, a pravdu za tezulju“ (28,16-17).

Naziv Sion u to je doba označavao dvije stvarnosti. Sion je najprije bilo ime brežuljka na kojem je stajao grad Jeruzalem i njegova kraljevska palača. Kad je izgrađen hram na susjednom brežuljku, naziv Sion prešao je na taj, najvažniji dio Jeruzalema. U Izaijino doba vjerojatno bi trebalo već poistovjetiti Sion s mjestom jeruzalemskog hrama. Stoga bi i ovo o čemu Bog ovdje govori trebalo smjestiti u hram.

Ondje će biti postavljen „kamen odabrani, dragocjen kamen ugaoni, temeljac.“ Kad se ove riječi čitaju na hebrejskom jeziku, onda „kamen odabrani“ može biti prevedeno i „kamen kušanja, iskušavanja“. Riječ je o tvrdu crnu kamenu, najčešće škriljevcu, o koji se trljalo zlatni predmet kako bi se utvrdilo koja je kvaliteta toga zlata. Preko kamena se povuklo primjerice zlatnu kovanicu, a ona bi ostavila trag na kamenu. Različite kvalitete zlata ostavljale su različite nijanse boja na kamenu. Uspoređujući taj trag s tragom koji je ostavio primjerak čistoga zlata, mogao se utvrditi postotak zlata u nekoj kovanici. Dakle, kamen kušanja koji će Bog postaviti na Sion bit će takav da će se uz njegovu pomoć otkriti svačija kvaliteta, kakav je tko. Naravno da je ovdje riječ o kvaliteti nečije vjere i nečijeg života. „Dragocjen kamen ugaoni“ podsjeća na „kamen ugaoni“ na kojem je utemeljena zemlja iz Knjige o Jobu (usp. Job 38,6), ali može upućivati i na izraz koji na više mjesta u Bibliji označava u prenesenom smislu narodne vođe. Tako se može zamisliti da je ovaj „dragocjen kamen ugaoni“ koji će biti postavljen na Sionu neki novi vođa kojega će Gospodin postaviti i koji će biti poput nekog testa za svakoga tko s njim dođe u dodir. Konačno, to će biti „temeljac“. U hebrejskom je čak rečeno „temelj utemeljen“, kao da bi bio nekako dvostruko čvrst i siguran.

U nastavku se kaže: „Tko u nj vjeruje, neće propasti“, no moglo bi se prevesti i: „Tko se na nj osloni, neće propasti“. To je puno konkretnija slika čvrstoga kamena temeljca koji postaje oslonac koji spašava od propasti. Naravno da su već prvi kršćani u tom kamenu prepoznali Isusa Krista, pa u Prvoj Petrovoj poslanici čitamo: „Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu“ (1Pt 2,4-5).