U Knjizi proroka Izaije, nakon prorokova psalma koji je molitva puna nade i pouzdanja u Gospodina, a smješten je u središtu dvadeset i šestoga poglavlja, na kraju toga poglavlja i početku dvadeset i sedmoga poglavlja nalazimo prizore koji su odgovor na tu molitvu.
Prorok se najprije obraća svom narodu: „Hajde, narode moj, uđi u sobe i vrata za sobom zatvori. Sakrij se časkom dok jarost ne prođe. Jer, gle, izići će Gospodin iz svog prebivališta da stanovnike zemljine kazni što se o njeg' orgiješiše. Izbacit će zemlja svu krv što je na njoj prolivena i neće više kriti onih koji su na njoj poklani“ (Iz 26,20-21). Usred njihovih nevolja, Izraelcima se moralo činiti da je Bog daleko i da ga i ne zanimaju njihova stradanja, da ih je potpuno zaboravio i odbacio. Kad se ovdje govori o Božjem prebivalištu, onda pred očima moramo imati nebo. U Prvoj knjizi o Kraljevima, kad Salomon posvećuje Hram u Jeruzalemu koji je katkad također viđen kao Božje prebivalište, Salomon u molitvi između ostaloga kaže, govoreći o Izraelcima: „Kad ti sagriješe, jer nema čovjeka koji ne griješi, a ti ih, rasrdiv se na njih, predaš neprijateljima da ih zarobe i odvedu kao roblje u daleku ili blizu zemlju, pa ako se pokaju srcem u zemlji u koju budu dovedeni te se obrate i počnu te moliti za milost u zemlji svojih osvajača… usliši s neba, gdje prebivaš, njihovu molbu i njihove prošnje, učini im pravdu i oprosti svome narodu što je zgriješio protiv tebe, oprosti sve uvrede koje ti je nanio, učini da mu se smiluju osvajači i da budu milostivi prema njemu, jer su oni tvoj narod i baština tvoja, njih si izveo iz Egipta iz užarenog kotla“ (1Kr 8,46-47.49-51). Nebo ovdje simbolizira Božju uzvišenost i onostranost, što bi se moglo činiti i Božjom udaljenošću, no i s neba Gospodin čuje molitvu i vidi nevolje svoga naroda i djeluje, baš kao što je to učinio i kad ih je izveo iz Egipta. Dovoljno je da narod prestane griješiti, da se pokaje i molitvom obrati Bogu.
Ista je ideja prisutna i kod Izaije. I on vidi Boga koji izlazi iz svoga prebivališta, koji se katkad čini udaljenim, a opet čuje molitvu i izbavlja svoj narod. Narod je pozvan da se zatvori u svoje sobe, kao što su to trebali učiniti kad je u Egiptu zatornik prolazio među Egipćanima i sijao smrt, dok su Izraelci bili spašeni. Izaija zapravo predviđa novi izlazak, novu Pashu, novo Božje spasiteljsko djelo.
Na početku dvadeset i sedmog poglavlja kaže: „U onaj dan kaznit će Gospodin mačem ljutim, velikim i jakim Levijatana, zmiju hitru, Levijatana, zmiju vijugavu, i ubit će zmaja morskoga“ (Iz 27,1). Već je u svome psalmu u dvadeset i šestom poglavlju Izaija podsjetio na porođajne bolove koji su u Knjizi Postanka predstavljeni kao posljedica istočnoga grijeha i usporedio ih je s nevoljama Izraelaca, koje su također posljedica grijeha. Sada opet podsjeća na onaj istočni grijeh govoreći o mitološkom Levijatanu kao o zmiji koju će Gospodin kazniti i uništiti. To će biti izbavljenje za Božji narod.
U nastavku prorok donosi ove Božje riječi: „U onaj dan pjevajte mu, vinogradu vinorodnom: Ja, Gospodin, njega čuvam, svaki čas ga zalijevam, i da ga tko ne ošteti, danju i noću stražim. Nema gnjeva u meni! Nek' se trnje i drač samo pojavi, protiv njega ustat ću u boj, svega ću ga sažgati! Ili u moje nek' dođe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom!“ (27,2-5). Već je u petom poglavlju svoje knjige Izaija donio Božje riječi o vinogradu, ali o vinogradu koji ne rađa grožđem, nego rađa vinjagu, pa ondje Bog poziva svoje slušatelje da presude između njega i njegova vinograda te najavljuje pustošenje toga vinograda koji je slika njegova naroda (usp. Iz 5,1-7). Ovdje se ponavlja slika vinograda, no ugođaj je drugačiji. Vinograd je već opustošen, ali Bog ga ne napušta, nego se za njega i dalje brine te iskorjenjuje trnje i drač, to jest neprijatelje svoga naroda.
Zato Bog i kaže: „Dolaze dani kad će se ukorijeniti Jakov, ragranit' se i procvasti Izrael, i sav svijet plodovima napuniti“ (27,6). Izrael je ovaj vinograd koji će sada donositi plod i njime napuniti sav svijet. Pritom se misli na Izraelovu ulogu svjedoka. Božji izabrani narod postaje svjedok za Boga pred svim drugim narodima.
Istovremeno, narod je pozvan da pogleda oko sebe i vidi sudbinu svojih tlačitelja. Njih stiže sudbina koja je gora od svih nevolja što ih je Izrael proživio. Govoreći, čini se o asirskoj Ninivi ili pak o Babilonu, prorok kaže: „Jer opustje tvrdi grad, naselje je poharano, napušteno kao pustinja. Telad ondje pase – leži ondje, grmlje brsti… Jer to je narod nerazuman, zato ga neće žaliti Stvoritelj, Tvorac mu se neće smilovati“ (27,10-11).
Da bi izbjegao takvu sudbinu, Božji je narod pozvan: „Neka se smrve svi kamenovi žrtvenika kao što se u prah drobi krečno kamenje! Nek' se više ne dižu ašere i sunčani stupovi“ (27,9). Narod mora napustiti svako idolopoklonstvo i u potpunosti se vratiti Bogu jedinomu.
Ovaj odlomak tješi svakoga komu se čini da je Bog daleko i da ne čuje njegovu molitvu. Prorok nam kaže da Bog uvijek čuje i uvijek djeluje i uvijek spašava, pa i onda kad mi to ne primjećujemo.