Sveti Ivan od Križa rođen je u jednom malom španjolskom selu nedaleko Avile 1542. god., i to u vrlo siromašnoj obitelji, zbog čega je morao već od djetinjstva raditi kako bi financijski pomogao svoje ukućane. Iako je njegov otac bio bogati plemić, razbaštinjen je jer se oženio siromašnom tkaljom svile, budućom majkom svetoga Ivana od Križa, pa su već od početka bračnoga života živjeli siromašno, a kad je nakon nekoliko godina otac obitelji umro, siromaštvo je postalo još puno veće. Kad je Ivanu bilo devet godina, majka se s njim i njegovim bratom preselila u Medinu del Campo, nedaleko od velikog kulturnog i trgovačkog središta – grada Valladolida, s nadom da će ondje moći i lakše živjeti.
Ivan je tako marljivo učio i istovremeno obavljao povremeno različite poslove, a kada je počeo raditi u bolnici kao njegovatelj bolesnika, otkrio je u tom pozivu veliko zadovoljstvo jer je osjećao kako se bolesnicima može posvetiti kao samom Kristu. Studirao je humanističke znanosti kod isusovaca, a nakon toga postao je redovnik, stupivši u karmelićanski red, a uzeo je redovničko ime Matija.
Potom je studirao umjetnost i filozofiju na sveučilištu u Salamanci, zaredio se za svećenika, a zatim se vratio u Medinu del Campo, gdje je sreo svetu Tereziju Avilsku, koja ga je oduševila svojim idejama o obnovi Karmela, na kojoj je ona već svesrdno radila. Naime, sveta Terezija je, nezadovoljna stegom koja je tada vladala u karmelićanskim samostanima, obnovila karmelićanski samostan u Avili, a potom je krenula s istom reformom i u Medini del Campo. Iako se Ivan pripremao da stupi u kartuzijanski samostan, sveta ga je Terezija pridobila na put kojim je ona krenula, predloživši mu da zajedno obnove muški ogranak. Tako su 28. prosinca 1568. god., nakon nekoliko mjeseci rada u Duruelu otvorili prvi samostan bosonogih karmelićana. S Ivanom su tada bila i trojica subraće, a u skladu s Pravilom reda, promijenio je redovničko ime u Ivan od Križa.
Reforma nije nimalo lako tekla, nego je doživljavao veliko protivljenje i omalovažavanje od strane onih karmelićana koji nisu prihvaćali strogost i novine koje je Ivan htio uvesti u cjelokupan karmelski red. Koliko je situacija bila ozbiljna potvrđuje i činjenica kako je 1577. god. Ivan otet i nakon nepravedne optužbe bačen u tamničku samicu samostana u Toledu, gdje je proveo devet mjeseci i gdje su ga na različite načine mučili i fizički i psihički. No, takva lišenost slobode i odvojenost od drugih nije spriječila Ivana da i dalje razvija takvu duhovnu dubinu koja će ga kasnije dovesti do naslova “mističnog naučitelja”, odnosno upravo je ondje spjevao većinu od svojih najljepših stihova, od kojih je najpoznatiji Duhovni spjev.
Uspio je pobjeći iz tamnice i sklonio se u samostan bosonogih karmelićana u Toledu, a odande je otišao u Andaluziju, gdje je deset godina proveo u različitim samostanima, te se potom vratio u rodni kraj i ondje bio poglavar samostana u Segoviji. Istovremeno je i dalje puno pisao, a svoje je snage uvelike ulagao u još veće osnaženje obnove karmelićanskog reda. Ustrajnost dvoje velikih svetaca i onih koji su slijedili njihov put urodila je i vanjskim plodovima, pa je nakon odobrenja pape Grgura XIII. 1580. god. da se osnuje novi, odnosno reformirani red bosonogih karmelićana, ta redovnička zajednica rasla i svojom snagom obogaćivala i Crkvu i društvo.
Kako bi se osnažila nova redovnička provincija u Meksiku, Ivan je trebao s desetoricom subraće ondje krenuti, a dok se pripremao za put povukao se u jedan mali samostan u gradu Ubedi, u pokrajini Jaen, i ondje se teško razbolio. Umro je u noći s 13. na 14. prosinca 1591. god. u svojoj 49. godini, a njegovo je tijelo preneseno u Segoviju. Papa Klement X. proglasio ga je blaženim 1675. god., svetim ga je proglasio papa Benedikt XIII. 1726., a 1926. god. crkvenim naučiteljem, odnosno “mističnim doktorom” proglasio ga je papa Pio XI.
Koliko je njegova duhovnost i mistično iskustvo Boga bilo snažno vidljivo je iz njegovih mnogobrojnih, posebno lirskih djela, poradi kojih se smatra jednim od najvećih lirskih pjesnika španjolske književnosti. Najpoznatija su njegova četiri djela: uz već spomenuti Duhovni spjev, tu su Tamna noć duše, Uspon na goru Karmel, te Živi plamen ljubavi, a svi pokazuju izrazitu snagu simbolizma preko kojih dotiče mističnu snagu Boga, od krajnje osamljenosti i osjećaja najbolnije odvojenosti, do potpunog predanja i stapanja s božanskom Ljubavlju.
Stoga je sasvim jasno da se štuje kao zaštitnik kontemplativaca i kontemplativnog života, mistične teologije i mistika, a štuje se i kao zaštitnik španjolskih pjesnika i Svjetskog dana mladih.
Tekst: Snježana Majdandžić-Gladić
Izvor: Vjera i djela
