Nakon pobjedničke pjesme s početka dvadeset i šestog poglavlja Knjige proroka Izaije, isto se poglavlje nastavlja psalmom koji dočarava odnos Boga i njegova pravednika, koji započinje riječima: „Put je pravednikov prav, ti ravniš stazu pravednom“ (Iz 26,7). U poganskim religijama naroda koji su obitavali oko Izraela obično su bili ljudi ti koji su, prilikom različitih blagdana, trebali pripremiti put za likove svojih božanstava. Čistili bi put, uklanjali višak zemlje, ukrašavali bi okolne zgrade. Kod Izaije Bog sâm pripravlja put i taj put nije pripravljen za njega, nego za njegov narod. Kako je lijepa ova slika Boga koji nije dalek i nezainteresiran, koji ne stavlja pred svoj narod zahtjeve poput oholih vladara, nego se brine o svom narodu i tretira svoj narod kao kraljevski narod.

Iz ove slike odnosa koji Bog ima prema svome narodu, gradi se i slika odnosa naroda prema Bogu. Zato prorok u ime naroda kaže: „Da, na stazi tvojih sudova željno te, Gospodine, čekamo; ime tvoje i spomen tvoj duša nam žudi“ (26,8). Narod je upoznao Božju zauzetost za njega, Božju pomoć u svojoj povijesti, i zato ga željno čeka da ponovno djeluje, da ponovno pokaže svoju veličinu i svoju ljubav. Narod žudi za Božjim imenom, za onim svetim imenom koje se ni izgovoriti nije smjelo, a opet je označavalo trajnu Božju prisutnost među njima. Narod žudi za Božjim spomenom, za oživljavanjem uspomene na sva Božja velika i čudesna djela u korist naroda. Oni vjeruju u njih i žele ih opet iskusiti.

Zato prorok kaže: „Dušom svojom žudim tebe noću i duhom svojim u sebi te tražim“ (26,9). Riječ „duša“ u Starom zavjetu označava nečiji život, a duh označava njegov životni dah. Tako čovjek svakim trenutkom svoga života žudi za Bogom. Mi bismo možda danas rekli da žudi svakim otkucajem svoga srca. I to čini noću. Noć je ono razdoblje koje je u ljudima uvijek budilo nelagodu i strah. U svim strahovima, prorok traži Gospodina. On vidi Gospodinovu uzdignutu ruku (usp. 26,11) koja daje sigurnost i pravdu, pa zato kaže: „Gospodine, ti mir nama daješ, jer ti si tvorac svih djela naših“ (26,12).

Sljedeći je redak neka vrst ispovijedi naroda: „Gospodine, Bože naš, gospodarili su nama osim tebe drugi gospodari, ali tebe jedinog, ime tvoje, častimo“ (26,13). Moglo bi se ovdje misliti na vladare tuđih zemalja koji su zavladali nad Izraelcima, ili na kraljeve koji su si možda uzimali vlast koja im nije bila od Boga dana. Ipak, ako se zna da se iza glagola „gospodariti“ krije hebrejski glagol baal, onda se mora pomisliti na Baala i ostala božanstva kojima su Izraelci dopustili da umjesto Boga nad njima vladaju. Zato i moraju, nakon ispovijedi da su bili napustili svoga Boga, sada ponoviti i svoje prianjanje uz Boga kao uz onoga jedinoga čije ime žele častiti. U nastavku prorok kaže: „Mrtvi neće oživjeti, sjene neće uskrsnuti, jer ti si ih kaznio i uništio i zatro svaki spomen na njih!“ (26,14). Izborom riječi, osobito spominjući „sjene“, izraz koji je označavao i narode koji su prije Izraelaca nastanjivali Obećanu zemlju, prorok govori o onima koji su prije Izraelaca štovali Baala i ostala poganska božanstva. Ta im božanstva nisu mogla donijeti život i sigurnost. To je moguće samo Bogu jedinomu.

To je i izrečeno riječima: „Umnožio si narod, Gospodine, umnožio si narod, proslavio se, proširio sve granice zemlje!“ (26,15). No, budući da se Božji izabrani narod iznevjerio i da je počeo štovati druge bogove, stigla ih je nevolja, pa prorok kaže: „Kao što se trudna žena pred porođajem grči i viče u bolovima, takvi smo, Gospodine, pred tobom. Zatrudnjeli smo, u mukama smo kao da rađamo, nismo donijeli duha spasenja zemlji nit' se rodiše stanovnici svijeta“ (26,17-18). Ove riječi podsjećaju na Knjigu Postanka gdje, nakon prvoga grijeha, Bog progovara Evi i opisuje njezine trudove i porođajne boli kao posljedicu njezina grijeha. Tako i narod trpi posljedice svoga grijeha koji je uspoređen s onim iskonskim grijehom.

Ipak, sve te nevolje, kao i posljedice grijeha, nisu trajne, pa prorok kliče: „Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja – rosa svjetlosti,  i zemlja će sjene na svijet dati“ (26,19). To je slika buduće nade i sigurnog spasenja.

Cijeli ovaj Izaijin psalam budi u nama pouzdanje u Boga. Svjesni smo svojih grijeha i slabosti, svjesni smo da smo bili nevjerni Bogu, ali isto tako znamo da nas on ne zaboravlja, nego nas i dalje spašava. Upravo ova nada daje mir u svim nevoljama i teškoćama. Gospodin nam daje mir, jer je on tvorac svih naših djela. Sve dobro što činimo, njegovo je i ostaje dovijeka.