U dvadeset i petom poglavlju Knjige proroka Izaije nailazimo na opis gozbe koju priređuje Gospodin koji je pobijedio i koji kraljuje. Ondje se kaže:
„I Gospodin nad vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena. Na ovoj gori on će raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivaše i uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Gospodin Bog, otrti – sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti: tako Gospodin reče. I reći će se u onaj dan: 'Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu, jer ruka Gospodnja na ovoj gori počiva!'“ (Iz 25,6-10).
Gospodin, dakle, kao pobjednik priređuje gozbu. Ta će se gozba dogoditi na „ovoj gori“. To je gora Sion – mjesto jeruzalemskoga Hrama. Time odmah ova gozba dobiva i žrtveni karakter. U Starom zavjetu postojalo je više vrsta žrtava. Među žrtvama, postojala je primjerice žrtva paljenica kod koje je čitava žrtvena životinja bila spaljena „na ugodan miris Bogu“. S druge strane, postojala je i žrtva koja se zvala pričesnica. Imala je to ime jer je od žrtvene životinje koju bi vjernici donijeli dio bio spaljen i tako pripadao Bogu, drugi dio služio je kao hrana prinositeljima žrtve, a treći dio pripao bi svećenicima. Tako su svi imali dijela na toj žrtvi. Čini se kao da ovdje kod proroka Izaije Bog pripravlja svojevrsnu žrtvu pričesnicu. Razlika je, međutim, što žrtvenu životinju ne donose ljudi, nego Bog sâm prinosi žrtvu i priprema gozbu. Ona će biti pripremljena od najboljega mesa i od najboljega vina.
Osim toga, na gozbu će biti pozvani svi narodi. To je bilo nešto nezamislivo, kako u Izaijino vrijeme, tako i općenito u židovstvu. Na goru Sion, u područje jeruzalemskoga Hrama, u onaj njegov dio oko žrtvenika, mogli su ući samo Židovi i samo su oni mogli prinositi žrtve i jesti od žrtvovane životinje. Sada najednom prorok govori o svim narodima. Da bi to naglasio, on dodaje i da će Bog raskinuti zastor koji je zastirao sve narode. Ovaj je zastor zamišljen kao svojevrsna razdjelnica između Izraelaca i svih drugih naroda. Oni su sebe doživljavali kao Božji izabrani narod, pa stoga i kao sveti narod. Sada kao da će izgubiti ovu posebnost, kao da će svi narodi postati Božji izabrani narod, svet narod i poseban narod, svi oni koji se nađu na Božjoj svetoj gori i na njegovoj gozbi.
S gozbom na Božjoj svetoj gori povezano je i uništenje smrti. Kao da su Božjom pobjedom i ovom gozbom poništene posljedice onoga prvoga grijeha, kad je po Adamu i Evi smrt ušla u svijet.
Konačno, Bog će ukloniti sramotu svoga naroda, to jest Izraelaca. Njihova je sramota bilo progonstvo i ropstvo pod drugim narodima. Bog će i njima donijeti oslobođenje.
Riječi o suzi koja će biti otrta preuzima i novozavjetno Otkrivenje. Ondje Ivan kaže: „I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: 'Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.' Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: 'Evo, sve činim novo!'“ (Otk 21,1-5).
Vidi se kako Otkrivenje ujedinjuje velike Izaijine teme. Tu je Bog koji će biti s njima, to jest S-nama-Bog – Emanuel, o kojem prorok govori u sedmom poglavlju svoje knjige. Tu je Sveti grad, obnovljeni Jeruzalem, u koji prorok smješta veliku gozbu i dolazak svih naroda. Tu je prestanak boli i smrti, baš kao što to navješćuje i prorok Izaija. To je pobjeda nakon duhovnog boja koji je prikazan u prethodnim poglavljima Otkrivenja, a o kojem govori i Izaija. On prikazuje Božju pobjedu kao novo stvaranje, a i u Otkrivenju Bog kaže: „Evo, sve činim novo!“ Sve je to razlog klicanju i velikom veselju onih koji su Božji.
Izaija u svoje vrijeme nije mogao predvidjeti da će se sve to dogoditi po dolasku Isusa Krista i da će on biti taj koji će donijeti pobjedu među ljude. Izaija je vjerojatno mislio da će se ova velika i svečana gozba dogoditi kad se Izraelci vrate iz progonstva, a Novi zavjet nas uči da je ta gozba započela dolaskom Isusa Krista i da će svoju puninu imati o njegovu drugom dolasku.
Ipak, kao kršćani, već sudjelujemo u punini u radosnom zajedništvu s Kristom svaki puta kad slavimo euharistiju. To je svečana pobjednička gozba u kojoj doživljavamo da je Bog s nama – Emanuel.