Dvadeset i četvrto poglavlje Knjige proroka Izaije obično se naziva Izaijina Apokalipsa, a započinje prizorima tragedije: „Gle, Gospodin razvaljuje zemlju, razara je, nakazi joj lice, raspršuje stanovnike njene“ (Iz 24,1), i nastavlja se u istom tonu: „Opustošena bit će zemlja, opljačkana sasvim, jer je Gospodin odlučio“ (24,3). Razlog je ove tragedije jasno iznesen: „Jer prestupiše Zakon, pogaziše odredbu, Savez vječni razvrgoše. Zato prokletstvo proždire zemlju, okajavaju stanovnici njeni. Zato su sažgani žitelji zemljini i malo je ljudi preostalo“ (24,5-6).
Ovim je riječima izrečen sud nad narodom, a u središtu Apokalipse prikazan je i način kako će biti izvršena presuda: „Da, otvorit će se ustave u visini i zatresti zemlji temelji. Zemlja će se grozno razbiti, zemlja će se strašno raspući, zemlja će se silno uzdrmati, zemlja će zateturati poput pijanca, zanjihat se poput kolibe; toliko će joj otežati bezakonje njeno da će pasti i neće više ustati“ (24,18-20).
Kad prorok kaže da će se „otvoriti ustave u visini“, čini se da želi podsjetiti na potop iz vremena Noe kojim je okončan red koji je Bog bio uspostavio u stvaranju, kad je odijelio vode nad svodom nebeskim od voda pod svodom. Ostale slike upućuju na potres velikih razmjera. Danas znamo da je oko početka Izaijina djelovanja, u vrijeme kralja Uzije, područje Izraela i Judeje pogodio razoran potres. Tako je za proroka Amosa rečeno da je počeo djelovati „dvije godine prije potresa!“ (Am 1,1). I Knjiga proroka Zaharije spominje taj potres kad govori o budućim nevoljama: „Dolina gore moje bit će ispunjena od Goe pa do Jasola i bit će zakrčena kao što je bila zakrčena poslije potresa u dane Uzije, kralja judejskog. Tada će doći Gospodin, Bog tvoj, i svi sveci s njim“ (Zah 14,5).
Izaija je vjerojatno imao pred očima posljedice istoga potresa kad je govorio o zemlji koja će se silno uzdrmati. U nastavku kaže: „I dogodit će se u onaj dan: Gospodin će kazniti u visini vojsku nebesku, a na zemlji sve kraljeve zemaljske; bit će sakupljeni i zasužnjeni u jami, zatvoreni u tamnicu i nakon mnogih dana kažnjeni“ (Iz 24,21-22). Ove će riječi naći svoj odjek u dvadeset i sedmom poglavlju Izaijine knjige, gdje se kaže: „U onaj dan kaznit će Gospodin mačem ljutim, velikim i jakim Levijatana“ (27,1). Gospodinova kazna u prvom jer redu namijenjena silama koje nisu ljudskog podrijetla i koje se protive njegovu narodu. Levijatan je bio mitološko biće koje je s vremenom preuzelo ulogu glavnog protivnika Boga i njegova naroda. Vojska nebeska, o kojoj ovdje govori Izaija, predstavlja također bića koja se protive Bogu. Na taj način Izaija opisuje duhovni boj koji se događa između duhovnih bića: Boga s jedne strane i Sotone i onih koji su njegovi s druge strane.
Osim toga, kažnjeni će biti i kraljevi zemaljski. Opet je riječ o protivnicima Božjim. Ako se misli na kraljeve tuđih naroda, onda su to kraljevi koji su se borili protiv Božjeg izabranog naroda. Ako se pak misli na kraljeve u Izraelu i Judi, onda su to oni koji su odvraćali narod od prave vjere i vršenja pravde, te su se na taj način protivili Bogu. I dalje je to duhovni boj.
Ovi protivnici Boga bit će zatvoreni, utamničeni, kako ne bi mogli više nauditi njegovim izabranicima. Smisao duhovnoga boja nije uništenje neprijatelja, nego izbavljenje i zaštita onih koji su Božji.
Izaija zaključuje ovu Apokalipsu riječima: „Pocrvenjet će mjesec, postidjet se sunce, jer će kraljevati Gospodin nad vojskama na gori Sionu i u Jeruzalemu i slava će mu sjati pred starješinama“ (24,23). Mjesec i sunce postavljeni su ovdje ne samo kao nebeska tijela koja su donosila svjetlost noću i danju i čija će svjetlost biti zasjenjena božanskom svjetlošću, nego su ovdje i kao nebeska tijela koja su bila štovana poput božanstava, pa će se očitovati njihova nemoć i istina da nije riječ o božanstvima.
Na kraju će Bog zavladati nad cijelim svijetom i cijelim svemirom i neće mu biti ravna. Konačno će se, nakon svih nevolja, očitovati njegova moć, a zemljom će opet zavladati red, onaj red koji samo Bog može uspostaviti jer ga je on na početku i stvorio.
Sjaj kojim će Bog zasjati ostat će tema i u kasnijim biblijskim knjigama, a osobito će doći do izražaja u Otkrivenju kad se govori o budućem, otkupljenom Jeruzalemu: „I gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta Slava ga Božja obasjala i svjetiljka mu Jaganjac!“ (Otk 21,23). Za kršćanina, Krist je donio pravo svjetlo u kojem je otkupljenje, izbavljenje, sigurnost, život, mir i radost.