Dvanaesto poglavlje Knjige proroka Izaije vrlo je kratko. Sastoji se od samo šest redaka i predstavlja pjesmu zahvalnicu Gospodinu koju je dobro čuti u cijelosti.
„Reći ćeš u dan onaj: 'Hvalim te, Gospodine, ràzgnjēvi se ti na mene, ali se odvratio gnjev tvoj i ti me utješi! Evo, Bog je spasenje moje, uzdam se, ne bojim se više, jer je Gospodin snaga moja i pjesma, on je moje spasenje.' I s radošću ćete crpsti vodu iz izvorâ spasenja. Reći ćete u dan onaj: 'Hvalite Gospodina, prizivajte ime njegovo! Objavite narodima djela njegova, razglašujte uzvišenost imena njegova! Pjevajte Gospodinu, jer stvori divote, neka je to znano po svoj zemlji! Kličite i radujte se, stanovnici Siona, jer je velik među vama Svetac Izraelov!'“ (Iz 12).
Čini se da je ova pjesma zahvalnica odgovor na obećanje Izdanka iz jedanaestog poglavlja, koji treba doći i donijeti spasenje svome narodu. Za taj Jišajev izdanak ondje je rečeno da će biti uzdignut „u dan onaj“ (11,10). Sada, u dvanaestom poglavlju, sve započinje riječima: „Reći ćeš u dan onaj“ (12,1). Gnjev Božji o kojem je na samom početku riječ, smjera na nevolje koje je narod trpio od okolnih naroda, no to je podsjećanje kratko i gotovo usputno, da bi se odmah moglo reći kako je Bog odvratio svoj gnjev od naroda. Ono što Bog čini opisano je kao utjeha i spasenje. Takvo njegovo djelovanje u životu proroka, pa i svakoga vjernika, donosi pouzdanje, uklanja strah, daje snagu i potiče pjesmu. Sve je to izrečeno u obliku osobne zahvale molitelja.
Pritom možemo slijediti važne korake u čovjekovu odnosu s Bogom. Najprije je potrebno prepoznati smisao Božjega djelovanja, pa i smisao njegova nedjelovanja. Potrebno je razumjeti odgojnu narav nekih Božjih postupaka. Svako trpljenje, svaka nevolja može imati takav odgojni smisao.
Potom je potrebno prepoznati kako Bog donosi spasenje. Iskustvo biblijskih likova potvrđuje da Božje spasenje ne dolazi uvijek u obliku i na način kako se ti likovi nadaju i kako očekuju. Bog djeluje uvijek na nov i neočekivan način, a čovjek mora imati uvijek otvorene oči duha kako bi ga mogao prepoznati i priznati. Tek će tada naći sigurnost i pouzdanje i tek će tada moći radosno pjevati Gospodinu.
Prekidajući zahvalnicu, prorok potiče svoje slušatelje: „I s radošću ćete crpsti vodu iz izvorâ spasenja“ (12,3). Valja uočiti da se ovdje ne govori o samo jednom izvoru spasenja, pa se taj izričaj ne bi trebao poistovjetiti s Bogom. Ovi izvori spasenja mogli bi se prepoznati u onome iz čega izlazi Izdanak koji donosi spasenje, a u Knjizi proroka Izaije to je „panj Jišajev“ koji predstavlja prethodnu povijest spasenja. U kršćanskom čitanju, ti bi izvori spasenja bili predstavljeni cijelom poviješću spasenja koja dovodi do Isusa Krista, sve ono što pripravlja njegov dolazak. Sâm Kristov dolazak omogućava nam da na cijelu povijest spasenja gledamo s radošću.
Moglo bi se čak reći da su za Izraelce izvori spasenja i njihove nevolje, progonstva, tragedije, jer se bez njih ne bi mogla na tako uzvišeni način očitovati Božja pobjeda i njegovo spasenje. Tako i u životu kršćanina, svaka teškoća, bolest, bol, nepravda, neuspjeh može biti prepoznata kao izvor spasenja, kao prilika da se pokaže Božja veličina i snaga.
Dok se na početku dvanaestog poglavlja čuje poticaj u jednini: „Reći ćeš u dan onaj“, točno na sredini prorokove zahvalnice ponavlja se isti poticaj, ali u množini: „Reći ćete u dan onaj“ (12,4). Tako se osobna zahvalnica pretvara u zajedničku zahvalnicu svega naroda. Narod je pozvan prizivati Gospodinovo ime, ono ime koje je bilo toliko sveto da se nije smjelo niti izgovarati. S Božjim imenom u uskoj su povezanosti i njegova djela. Zato se i kaže: „Objavite narodima djela njegova, razglašujte uzvišenost imena njegova!“ (12,4). Toliko se puta u Bibliji kaže da Bog nešto čini „poradi imena svojega“. Njegovo ime biva čašćeno jer on pokazuje svoju snagu koja se očituje u spasenju njegova naroda. Kršćani, kad mole Očenaš, kažu: „Sveti se ime tvoje“. Božje ime sveti se po Božjim djelima, a kršćani znaju da se Božje djelovanje prepoznaje u životu i djelovanju samih kršćana. Stoga se i objavljivanje Božjih djela svim narodima ostvaruje ispravnim životom i djelovanjem kršćanskih vjernika. To je prava objava Božjih djela kao odgovor na njegovo spasenje.
Prorokova zahvalnica potom poziva na pjevanje Gospodinu jer on „stvori divote“. Vjernik treba uvijek biti osjetljiv na Božje djelo. Njegove divote prepoznaju se u svem stvorenju, u ljepotama prirode, u ljudima koji nas okružuju, u događajima u povijesti spasenja i u našoj osobnoj povijesti.
Po svemu tome vidi se da je Gospodin među nama, on koji je Svetac Izraelov. Hebrejska riječ 'Svetac' označava nekoga tko je izdvojen i posvećen za nešto novo i posebno. Bog je sasvim izdvojen od svega drugoga, ali u isto vrijeme i sasvim posvećen svome narodu. Zato vjernik treba kliktati i radovati se.
U židovskim očekivanjima Mesije, bilo je jasno da će njegovo vrijeme biti vrijeme radosti. Zato i u evanđeljima vidimo da je dolazak Isusa Krista povezan s velikom radošću. Biti Kristov vjernik, biti kršćanin, znači živjeti radosno.
