U jedanaestom poglavlju svoje knjige prorok Izaija i dalje govori o Izdanku koji je već više puta spomenuo. Sada on kaže: „U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti. I prebivalište njegovo bit će slavno“ (Iz 11,10). Postavlja se najprije pitanje koji je to dan o kojem prorok govori. Iz samoga teksta čini se da je riječ, ne toliko o danu kad će se izraelski narod vratiti iz progonstva, koliko o danu kad će drugi narodi tražiti sigurnost koju jamči Izdanak, to jest onaj obećani potomak iz Davidove kraljevske dinastije, onaj kojega će kasnije Židovi zvati Mesijom. Taj će Izdanak biti uzdignut poput stijega, to jest vidljiv svima, a njegovo će prebivalište biti slavno. Ovdje se mora zamisliti da je to prebivalište kralja iz Davidove dinastije upravo Jeruzalem. To znači da Izaija, i u neposrednoj opasnosti od osvajanja i progonstva, vidi svijetlu budućnost Svetoga grada i njegova naroda. Takvo uvjerenje nužno je povezano sa shvaćanjem da je Bog uvijek vjeran svojim obećanjima i savezu koji je sklopio s Izraelcima i s Davidovom dinastijom.

Ova proslava Izdanka i njegova grada dogodit će se kad Bog pokaže svoju moć. Zato prorok i kaže: „U dan onaj: Gospodin će drugi put ruku pružiti da otkupi ostatak svoga naroda, one što ostanu iz Asira i iz Egipta, iz Patrosa, Kuša i Elama, iz Šineara, Hamata i s morskih otoka“ (11,11). Sada saznajemo o kojem je to danu riječ. To će biti onaj dan kad se Izraelci budu vratili iz progonstva. Zemlje koje su nabrojane nalaze se na području Mezopotamije, kamo su Asirci, a kasnije i Babilonci prognali Izraelce, na području Egipta, kamo je izbjegao dio Judejaca nakon babilonskih osvajanja, te na području Sredozemlja, gdje je utočište našla sve brojnija izraelska dijaspora. Ovaj povratak naroda iz progonstva bit će poput novog izlaska. Zato se i kaže da će Gospodin drugi put pružiti ruku da otkupi ostatak svoga naroda. Prvi put on je ispruženom rukom i ogoljenom mišicom izveo Izraelce iz Egipta. Tada je pokazao ne samo svoju moć, nego i ljubav koju gaji prema svome narodu. Sada će to učiniti ponovno.

Knjiga Izaijina očito ovdje govori o događajima o kojima sâm Izaija nije u svoje vrijeme mogao ništa znati. Kaže se: „Podignut će stijeg narodima, sabrat će Izraelu prognanike i skupiti Judi raspršene sa sva četiri kraja zemlje“ (11,12). U Izaijino doba dogodio se pad Galileje, a onda i Samarije pod asirsku vlast. Ta su područja bila poznata kao Izrael. S druge strane, Izaija nije mogao znati da će više od stotinu godina nakon toga Juda, to jest područje oko Jeruzalema pasti pod vlast Babilonaca. Ipak, u ovom se tekstu govori i o povratku onih koji su iz Jude bili raspršeni. Vidi se, osim toga, da uzdignuti stijeg neće biti samo osoba Izdanka, onaj očekivani Mesija koji će se pojaviti, nego će taj uzdignuti stijeg biti i njegovo djelo, a to je izbavljenje njegova naroda i njihov povratak u Obećanu zemlju.

U nastavku Izaija kaže: „Ljubomor će nestat’ Efrajimov, bit će istrijebljeni dušmani Judini; Efrajim neće više zavidjeti Judi, a Juda neće biti neprijatelj Efrajimu“ (11,13). Da bi se razumjele ove riječi, potrebno je razjasniti neke pojmove. Prvo, naziv Efrajim, dolazi od naziva jednog od plemena sjevernoga kraljevstva koje se nazivalo Izrael. To je bilo središnje i najmoćnije pleme toga kraljevstva u Izaijino doba. Na području toga plemena bila je i Samarija, glavni grad Izraela. Juda je bio naziv kojim se označavalo južno kraljevstvo s Jeruzalemom kao glavnim gradom. Izaija je bio svjedokom neprijateljstva koje je između sjevernog i južnog kraljevstva plamtjelo u doba judejskoga kralja Ahaza, o čemu je bila riječ već u sedmom poglavlju Knjige proroka Izaije. Bilo je to osobito tragično jer je u oba kraljevstva živio isti narod koji je štovao istoga Boga. Zato su osobito značajne ove Izaijine riječi koje predviđaju pomirenje. Efrajim, to jest sjeverno kraljevstvo, više neće biti ljubomorno i neće zavidjeti Judi, to jest južnom kraljevstvu. Zanimljiva je ova zavist. Ona nije mogla biti potaknuta nekim ljudskim ili materijalnim razlogom jer je sjeverno kraljevstvo uvijek bilo bogatije, imalo je više plodne zemlje, razgranatiju trgovinu i široko uspostavljene diplomatske i trgovačke odnose s drugim zemljama, dok je južno kraljevstvo bilo ograničeno na brdsko područje koje je velikim dijelom bilo pustinjskog ili polupustinjskog karaktera.

Zavist i ljubomora mogla je biti potaknuta jedino vjerskim razlogom. Sjeverno kraljevstvo imalo je svoja svetišta u Betelu i Danu, a u južnom kraljevstvu bio je jeruzalemski hram koji je Bog odredio kao svoje prebivalište. Sjeverno je kraljevstvo dakle bilo ljubomorno, kako to vidi Izaija, na bliski odnos, na ljubav koja vlada između Boga i južnoga kraljevstva s Davidovom dinastijom.

Pomirenje između sjevernog i južnog kraljevstva omogućit će i njihovu nadmoć nad neprijateljima. Izaija dodaje: „Filistejcima na zapadu za vrat će sjesti, zajedno će plijeniti sinove Istoka; ruku će svoju pružit’ na Edom i Moab, bit će im pokorni sinovi Amonovi“ (11,14). Izraelci i Judejci zavladat će, dakle, nad onim okolnim narodima koji su im prije predstavljali opasnost.

Odlomak završava riječima: „Gospodin će isušit’ zaljev mora egipatskog, zamahnut će rukom protiv Eufrata; snagom daha razbit će ga na sedam potoka da se u obući može prelaziti: i bit će cesta ostatku njegova naroda, [Iz 40,3] koji preživio bude iz Asira, kao što bijaše Izraelcima kad iziđoše iz zemlje egipatske“ (11,15-16). To je slika Boga koji će sâm stvoriti i pripremiti put povratka svoga naroda iz progonstva. Tako sam Bog postaje „cesta“ svome narodu.

Prema Izaiji, sve će se to dogoditi u doba kad Bog podigne Izdanak. Bog je doista vratio svoj narod iz progonstva, ali Izdanak koji bi bio Mesija, pomazani kralj u Izraelu, nije se tada pojavio. To je otvorilo novo iščekivanje Mesije, a mi kršćani prepoznajemo u Isusu Kristu taj Izdanak koji je donio pobjedu, mir, pomirenje i Božju prisutnost među svim ljudima.